Pekar, lekar, apotekar!

 To je pjevao Bora Čorba, a mi bi mogli : "Pekar, kladioničar, apotekar mogao bih biti ja, političar nego šta!" Ulice su po sadržaju ustanova nalik jedna na drugu. 

   Procenti pokazuju da je smanjena nezaposlenost, ali ko onda puni naše kafiće i restorane prijepodne? Sve je puno! Ako je to slika našeg turizma, divno! Ipak mi se čini da je to nerad i imitiranje. Na zapadu zaposleni idu na sat pauze za obrok u sredini radnog vremena, a kod nas su pauze proizvoljne i po vremenu i po dužini trajanja. Većina zaposlenih je nalik jednih na druge. Dolaze autima sami kao da je to mjerilo uspješnosti. (Doduše, gradski prevoz je nepouzdan.) Parkinga je sve manje zbog ambicija da se taj prostor pretvori u stambeni prostor. Juče sam vidjela da su i dronovi u upotrebi za premjeravanje zemljišta, da se nesto ne potkrade.

   A kako mi živimo? Igramo se žmurke sa stvarnošću. Iz pekoteka jedemo peciva i druge proizvode sa puno aditiva.

U apoteke idemo kao u market sa cekerom po lijekove, kreme, papuče.

Odavno se častimo vitaminima iz bočice umjesto da ih uzimamo iz voća i povrća (neko zbog nezdravog tretiranja istog, neko zbog malih primanja).

Umjesto da mala primanja povećamo nekim dopunskim radom biramo kladionice. Rijetki su dobitnici, a dosta je ovisnih.Još ako su u blizini kafane, tu je prečica do zaborava.

    Pijemo kao da ne plaćamo. Samo Bog zna koliko se rakije ispeče i popije od jedne do druge jeseni u privatnoj režiji. Samo Bog zna koliko se popije piva i vina uz žestoka pića. Dame su se izborile da i u tome budu ravnopravne, nažalost. A veliki broj zaposlenih se prije posla i na pauzi "osvježi" alkoholom pa radi, pa poslije vozi kući. Nema kontrole ni društvene , ni sopstvene. Sa alkoholom raste agresija. Posljedice su neljubaznost, nervoza, psovka i ovisnost.

   Zato je najbolje biti političar . Nemaš određeno radno vrijeme, primanja solidna, a tek privilegije.

  BAKA