HOĆU BOLJE!

Svake godine , kad se školska godina završi, a ljetne vrućine učeste, pitam se kako se vratismo unazad sa gradskim prevozom. Prije 20 godina sa Starčevice su bila tri  prevoznika na svakih pet minuta, a sad kad djeca ne idu u školu jedan prevoznik i to na pola sata. 

Zamislite! Najveće naselje u gradu, a prevoz na pola sata ako ne izostave liniju ( onda sat) , što se dešava. 

I nikome ništa. 

Mladi ionako idu svako svojim autom na posao , a penzioneri i domaćice nisu bitni.Dovoljne su im besplatne karte za gradski prevoz. Jeftin (11 maraka mjesečna karta za penzionera) i smišljen potez za fotelju. Osvojiti glasače za malo para,a broj penzionera nije zanemarljiv. 

   Kako da osvijestimo navike mladog čovjeka da ostavi auto i koristi gradski prevoz kad je lošiji nego prije 20 godina ? Kako da objasnimo nekome da stajati na vrućini (ili u januaru na hladnoći) nije dobro ni zdravoj, a kamoli bolesnoj osobi? Kako objasniti da ta ista djeca zbog kojih se tokom školske godine vozi na 15 minuta nisu nestala sa Starčevice? Oni idu do bazena, biblioteke, TC, drugova češće nego kad idu u školu. 

   U 21vijeku, u najvećem gradu Srpske ,u najvećem naselju prevoz do centra je na pola sata ( po rasporedu u jednom smjeru od 8.20-12.20, 16.50-22.50, a u drugom od 8-12 ,17-23). Mislim da smo odavno digli ruke od nas samih.

   Zaposlenoj ženi pola sata je dovoljno da nešto 'na brzaka' spremi djeci za jelo. Zaposlenoj ženi pola sata znači obaviti kupovinu neophodnu za taj dan. Zaposlenom tati pola sata znači da ode po dijete u vrtić ili da pomogne riješiti neki domaći zadatak. Zaposlenoj ženi ili muškarcu pola sata je zaslužen predah.

   Ko o tome misli?

Zadovoljili smo se da 'ne puca', da su djeca uz nas, da ne bude gore.

Kako pomisliti hoću bolje?

Zaboravili smo zajedništvo i bližnjeg. Zaboravili smo da idemo dalje. 

Zaboravili smo da možemo popraviti ( promijeniti ) nešto što ne valja.