Povodom sabranih djela Emira Kusturice: Začudna proza filmskih kadrova

“Sto jada” je pripovjedačka zbirka Emira Kusturice, njegova stvarnosna proza sa maštovitim domišljanjima realnog i mogućeg. “Vidiš li da ne vidim” neobična je esejističko-poetska proza, ispripovijedana u narativnom dvoglasu, a tematizuje duhovno-intelektualni susret, stvaralačko prepoznavanje nobelovca Petera Handkea i Emira Kusturice. Knjige “Kad mrtve duše marširaju” i “Šta mi je ovo trebalo” esejističkog su karaktera i objedinjuju Kusturičine tekstove o našem vremenu, o njegovoj intelektualnoj pobuni protiv pošasti naše epohe, o plivanju uzvodno jednog svjetski poznatog i priznatog autora, djelovanje koje je suprotno dominantnom vektoru epohe.

Ipak, stožerno mjesto među Kusturičinom djelima pripada njegovoj prvoj knjizi pod naslovom “Smrt je neprovjerena glasina”. Njen junak je i njen pripovjedač i njen autor, dakle, Emir Kusturica. Već na uvodnim stranicama saopštava nam da čovjek neprestano meandrira između pamćenja i zaborava, napominjući da je zaborav podjednako ljekovit kao i pamćenje. Ponekad je zaborav uslov ljudskog opstanka i trajanja, razumije se, samo onda kad nije apsolutni. Još se u uvodu ove knjige kaže da autor želi da ostavi pisani dokument o sebi. Važno je naglasiti da je autobiografski model kazivanja, zapravo, pripovjedni postupak na njemu zasnovan, na počecima i u srcu nove srpske književnosti, potvrđen kao jedan od najplodonosnijih. Dobro poznato djelao s kraja osamnaestog vijeka, “Život i priključenija” Dositeja Obradovića, utemeljiteljski je i vjerovatno jedan od najboljih modela ove vrste proze.

Ako bismo na ovom mjestu izdvojili samo dvije knjige koje podsjećaju na Kusturičinu “Smrt je neprovjerena glasina”, bile bi to knjige Olivera Stouna “U potrazi za svetlom” i Andreja Končalovskog “Niske istine”. Naslov za koji se opredijelio Končalovski nije slučajno izabran. Mitskomimetični žanrovi su oni u kojima autor nastoji da što vjerodostojnije uspostavi sliku stvarnosti u fikcionalnom svijetu, kakav je tekst uvijek.

Jer, šta su knjige ovoga tipa nego raskrivanje zapretenih slojeva sopstvene duhovnosti i duševnosti. Literatura zasnovana na ovom kazivačkom modelu predstavlja svojevrsni duhovni striptiz, jer je čitalac, kakav god da je, neprevarljiv, i to Kusturica odlično zna.

Šta su ključna obilježja Kusturičine proze? Ona pomoću kojih on oblikuje najbolje stranice svojih knjiga “Smrt je neprovjerena glasina”, “Sto jada” i “Vidiš li da ne vidim”. Na prvom mjestu, bez dvoumljenja, umijeće vještog i zanimljivog pripovijedanja. Kusturica ima dvostruku umješnost: velikog režisera i darovitog pisca, koji umije  da od naizgled neznatnog događaja, skoro zanemarljive činjenice, napravi upečatljivu, za čitaoca privlačnu scenu, veoma čestu novelistički neobičnu, zavodljivu. On zna da od konkretne, ozbiljne situacije, priču neočekivano okrene u različitim smjerovima. Kusturica je i reditelj i pisac najšireg registra svakovrsnih asocijacija, što njegovu prozu čini zavodljivo slojevitom.

Vješto barata sa činjenicama, zna da ih “sirove” podastre pred čitaoce, ali i da u njegovoj pripovjedačkoj vizuri one “počnu da lebde”, kako bi rekao Ivo Andrić.  Ovaj autor to često primjenjuje, i to prilično lako.

Pripovjedni odlomci mozaičke Kusturičine proze, neodoljivo, što je i prirodno, podsjećaju na filmske kadrove, sa priličnom dinamikom njihovog smjenjivanja. Kusturica posjeduje sposobnost da od običnih ljudi, na prvi pogled periferijskih marginalaca, napravi književne junake koji žive svoju priču i koji o sebi i svijetu saopštavaju važne istine, tekući svoje skromne živote.

Kod Kusturice u izobilju ima raznovrsnih oblika humora, to njegovoj prozi daje neodoljivi kazivački šarm, koji na mnogim mjestima podsjeća na velikog majstora pisane usmenosti Momu Kapora. U ovoj prozi se lako spaja nespojivo, brišu vremenske i prostorne granice, smjenjuju kazivački planovi, sentimentalizuje, ali i ogrubljuje pripovijedanje, do najniže granice njenog stvarnosnog potencijala.

Kusturica, najzad, vješto funkcionalizuje brojne jezičke forme: od poslovica do frazeologizama, od psovki do ironičnih konotacija koje se granaju u nepredvidljivim  smjerovima.

“Smrt je neprovjerena glasina” obiluje tematskim kompleksima. U njoj se pripovijeda o odrastanju, o porodici, o radosti susreta i sjeti rastanaka, ali i onom što je nužno naglasiti: iz jedne policentrične perspektive, jednog svakojakog raznoglasja, donosi snimak uzbudljive epohe. Emir Kusturica  uvijek vodi računa o tom opštem, najširem planu, ili pripovjedačkom ramu koji događaje kontekstualizuje i dovodi u tijesnu vezu sa vremenom, svjestan da duh epohe obilježi i usmjeri život onih koji je stvaraju, ali da okrzne i one koji mirno žive ili trpe epohu.

Ko god prati Kusturičin umjetnički rad i intelektualni angažman dobro zna da je Ivo Andrić jedna od ključnih ličnosti njegovog svijeta; Andrićeve riječi uzete za moto knjige “Sto jada”, glase: Tako oduvek čovek u čudu i nesnalaženju stoji pred čovekom u sebi i pred ljudima oko sebe. Iz tog čuda i začudnosti, očuđenja, kako bi rekli ruski formalisti, nastaju Kusturičine umjetničke kreacije, filmske i spisateljske.

Emir Kusturica je veoma mlad izašao na svjetsku pozornicu i djelovalo je da je njegov ulazak na tu scenu najprirodnija stvar. Od te pozornice on kao da je napravio ušuškani intimni kamerni prostor, u kome je sve prirodno i sve se podrazumijeva. Ovaj čovjek je sa one strane svake artificijelnosti, meni se čini isti kad sjedi sa Putinom, Muhikom, Maradonom i majstorima koji grade zdanja u Andrićgradu. To me uvijek impresioniralo kod Kusturice, a sa ovoga što ja o tome danas znam, to je neprevarljivi dokaz autentičnosti i ljudske harizmatičnosti koja je odvajkada – bila i ostala – jednostavnost.

Ne znam ni za jednog našeg savremenika koji se tako zdravo smije i dječački raduje, čiji smijeh tako autentično otkriva dubinsku i suštinsku prirodu njegovog slojevitog bića. Kad je u Andrićgradu, Kusturičinom zadužbinarskom čudu, otkrivan spomenik Petru Petroviću Njegošu (djelo velikog vajara Sretena Stojanovića), udesilo se da sa Matijom Bećkovićem i Kusturicom idem ka još uvijek neotkrivenom spomeniku. Događaj je bio veličanstven i do detalja znalački osmišljen, sa reprezentativnim učesnicima i uglednim zvanicama.  Sa ironijskom ozbiljnošću, koju valjda samo on posjeduje, veliki pjesnik je upitao režisera, domaćina i svoga prijatelja: “Ko će ti ovo režirati?” Umjesto odgovora, Kusturica se okrenu prema meni, a zatim i prema Matiji, i počeo da se smije bez zadrške, spontano reagujući na izliv duha onoga koji ga ima na pretek i štedro dijeli u svim prilikama.

Potkraj 2023. godine, prema lijepoj tradiciji, na Kolarčevom narodnom univerzitetu, upriličena je promocija Plavog kola Srpske književne zadruge, najreprezentativnije edicije srpske književnosti. U Kolu je te godine objavljena Kusturičina knjiga “Vidiš li da ne vidim”. Učestvovao sam na promociji kao priređivač izabranih pripovjedačkih ostvarenja Đure Damjanovića. Na koktelu nakon ovog lijepog događaja, pretežniji dio vremena proveo sam u društvu Matije Bećkovića, Emira Kusturice i Mila Lompara. U jednom trenutku, zamolih nekoga od prolaznika da nas fotografiše, pa upitah Emira: “Ima li u našem narodu peti, koji bi po znamenju i časti mogao da nam se pridruži?” Kusturica me prisno zagrlio i odgovorio onim smijehom iz Andrićgrada, potvrdivši tako da moja duhovitost ipak nije samo neuspjeli pokušaj.

Navodim ovdje ove dvije scene, jer se o Emiru Kusturici i ne može drugačije pisati i govoriti. To znaju svi koji ga poznaju i koji su bar nekoliko puta bili u njegovom društvu. Povodom njegovih sabranih djela dodajem još jednu važnu pojedinost. Pogovor za svaku od knjiga napisao je prvi srpski intelektualac danas, profesor Milo Lompar. Lomparovi znalački napisani tekstovi, osim dobre književne analize, predstavljaju i svjedočanstva o duhovnom i intelektualnom susretu ova dva stvaraoca. Ovih pet tekstova, sastavljeni u jednu cjelinu, predstavljaju najbolju studiju koja je do danas napisana o Emiru Kusturici. Ona je integralno objavljena u časopisu “Srpski pregled” u Banjaluci, krajem novembra ove godine. Lomparov obimni tekst nije samo uvod u čitanje Kusturičinih knjiga, već i ključ za razumijevanje umjetničkog portreta ovog višestruko darovitog stvaraoca. Piše za Glas Srpske prof. dr Duško Pevulja