O lažnim citatima Hannah Arendt

Arendtijanska poenta je da stalno laganje propagandne mašinerije ne dovodi do toga da ljudi povjeruju u laž, već izaziva cinizam. Ovo je argument koji je Arendt iznijela već u svojoj prvoj objavljenoj knjizi Izvori totalitarizma. U toj knjizi Arendt piše:

„Masovna propaganda otkrila je da je njena publika uvijek spremna vjerovati u najgore, ma koliko apsurdno bilo, i nije imala naročitih prigovora na to što je obmanjuju jer je smatrala da je svaka izjava ionako laž. Totalitarni masovni lideri zasnivali su svoju propagandu na ispravnom psihološkom uvjerenju da se, u takvim uslovima, može natjerati ljude da povjeruju u najfantastičnije tvrdnje jednog dana, a zatim računati na to da će, ako im se sljedećeg dana pruže neoborivi dokazi o njihovoj lažnosti, oni pribjeći cinizmu; umjesto da napuste lidere koji su ih slagali, tvrdili bi da su cijelo vrijeme znali da je izjava bila laž i divili bi se liderima zbog njihove superiorne taktičke domišljatosti.“

Zašto, dakle, s obzirom na obilje sličnih citata, anonimni influenser odgovoran za viralni citat Arendt mijenja taj citat? Na jednom nivou, ko to može znati? Ali postoji nešto što treba reći o jednostavnosti jezika i jasnoći svrhe u fabriciranom citatu. Arendt je sama izuzetno pogodna za citiranje, ali njene rečenice obično su duge i ponekad prate zaobilazan tok. Impuls da se Arendt „pojednostavi“, „razjasni“ i „prilagodi“ za publiku naviknutu na lake citate na društvenim mrežama je stvaran.

Što nas vodi do drugog pitanja: da li je izmjena važna? I ovdje je odgovor: da. Ispostavlja se da ovo nije prvi put da su riječi Hane Arendt izmijenjene i pojednostavljene radi lakše konzumacije. Jedan od najpoznatijih slučajeva je u dokumentarcu o Hannah Arendt Vita Activa Ade Ushpiz. Ushpiz koristi preko 30 citata koji se projiciraju na ekranu u njenom dokumentarcu. Šokantno, gotovo svaki od ovih citata je izmijenjen. Neke od promjena koje je Ushpiz napravila bile su značajne i duboko obmanjujuće. Međutim, mnoge su bile samo stilističke, poput lažnog citata koji sada kruži društvenim mrežama. Pišući o ovom dokumentarcu, objasnila sam zašto su i takve naizgled bezazlene promjene važne:

Zašto Ushpiz preuređuje Arendtine rečenice bez da nas obavijesti o toj promjeni? Zašto mijenja „slučajnost“ u „nasumičnu prirodu“? I zašto mijenja Arendtinu frazu „totalitarni pokreti prizivaju lažljivi svijet dosljednosti“ — jednu od najikoničnijih i najuspjelijih među mnogim Arendtinim citatima — da glasi „totalitarni pokreti prizivaju lažljivi ideološki i dosljedni svijet“?

Ushpiz je imala urednika koji je pregledao Arendtine tekstove kako bi ih „popravio“, pojednostavio i učinio pristupačnijim filmskoj publici. Raditi to bilo bi razumljivo u igranom filmu, ali je nepošteno u dokumentarcu. Ipak, mogli bismo željeti opravdati te promjene kao manje. Da li mijenjaju značenje onoga što Arendt govori? Ne bitno. Ali, ipak, trebali bismo se zabrinuti zbog tih promjena iz dva razloga:

Prvo, lakoća i obmanjiva priroda s kojom je Ushpiz odlučila izmijeniti činjeničnu stvarnost Arendtinih riječi direktno su osporavanje Arendtine tvrdnje o potrebi suočavanja s komplikovanom i haotičnom stvarnošću, kakva god ona bila. Razmišljanje, za Arendt, dijelom je praksa otpora pojednostavljenju. Ušpizina razumljiva želja da „počisti“ Arendtine riječi — činjeničnu stvarnost onoga što je napisala — krši sam duh rada Hane Arendt koji podnaslov filma — „Duh Hane Arendt“ — obećava očuvati….

Arendtina intenzivna popularnost danas znači da svi imaju interes da prisvoje njenu sliku za svoj cilj. Arendt vole liberali, ali je jednako prisvajaju konzervativci. Prigrljena je kao demokratkinja, ali također inspiriše anarhiste. Teoretičari identiteta okreću se Arendtinim tekstovima o dehumanizirajućim opasnostima asimilacije. Revolucionari prizivaju njenu tvrdnju da su revolucije jedini put ka uspostavljanju slobode u modernom svijetu. I nakon decenija izopćenja iz jevrejskih rasprava, Arendt sada hvale jevrejski mislioci koji pokušavaju zamisliti drugi put ka miru na Bliskom istoku. Da toliko različitih sagovornika prigrli Arendt nije znak njene nedosljednosti, već njene nezavisnosti. Ona je jedan od rijetkih slobodnih mislilaca u tradiciji političke misli.

Uz popularnost, međutim, dolazi i opasnost popularizacije. Pišući o opasnosti prilagođavanja klasičnih tekstova za masovnu kulturu, Arendt tvrdi da nije problem štampati jeftina izdanja Šekspira ili Getea jer riječi ostaju iste; popularna izdanja „ne utiču na prirodu predmeta o kojima je riječ“. Ali situacija je drugačija kada se „sami ti predmeti mijenjaju — prepisuju, skraćuju, prerađuju, reduciraju na kič u reprodukciji ili u pripremi za filmove. To ne znači da se kultura širi na mase, već da se kultura uništava kako bi postala zabava.“

Vita Activa nije kič. Ona nije nimalo konzumeristička. Naprotiv, to je izazovan i promišljen film. Za većinu gledalaca, koji nisu svjesni izmjena i manipulacija koje donosi Arendtinim riječima, film će vjerovatno pobuditi interes za Hanu Arendt i, nadamo se, potaknuti ih da otvore neke od njenih knjiga. Nema sumnje da film uspijeva uhvatiti mnogo toga iz strastvene Arendtine ljubavi prema dubokom i provokativnom promišljanju teških pitanja. U filmu ima mnogo toga vrijednog gledanja i što može dirnuti gledaoce.

Ipak, olaka i ponekad bezbrižna nepažnja prema činjeničnoj stvarnosti Arendtinih riječi prijeti da ih liši njihove materijalnosti, trajnosti i ukorijenjenosti u svijetu. Bilo da je to u ime javne dostupnosti ili kako bi se Arendtine riječi uklopile u neko određeno tumačenje, njene riječi se pojednostavljuju i zamjenjuju, a nove rečenice se jednostavno izmišljaju. Ono što nastaje nisu Arendtine riječi, već slika Hane Arendt; ozbiljna i dobro argumentovana slika, ali ipak samo slika.

Naravno, neizbježno je da svaki esej, igrani film ili dokumentarac nudi neku sliku. I ne postoji jedno istinito tumačenje Hannah Arendt. Međutim, dokumentarac – kako se Vita Activa naziva – obećava da je njegovo tumačenje barem zasnovano na činjenicama. Kada se riječi mislioca tiho preuređuju, skraćuju, sažimaju ili jednostavno izmišljaju, lako je, previše lako, pomisliti da same riječi nisu bitne, da ono što je važno nisu riječi i rečenice koje je Arendt napisala, već lična interpretacija kritičara. Rezultat nije nužno to da će Arendt biti pogrešno shvaćena, iako može biti, već to da prihvatamo opasnu činjenicu da se nesporazumi opravdavaju, da ne postoji pravo razumijevanje i da ne postoji istinski Arendtinski prikaz njenih tekstova.

Opasnost manipulacije činjenicama leži u tome što zamagljuje jasnu granicu između činjenica i laži. Kao što Arendt piše: „Rezultat dosljedne i potpune zamjene laži za činjeničnu istinu nije da će laži sada biti prihvaćene kao istina, a istina klevetana kao laž, već da se uništava osjećaj pomoću kojeg se orijentišemo u stvarnom svijetu — a kategorija istina nasuprot laži je među mentalnim sredstvima za tu svrhu.” Drugim riječima, opasnost je u tome što svi zahtjevi za istinom postaju osporeni, a rezultat je cinizam, odbijanje da se vjeruje da uistinu postoji stabilan i činjeničan svijet. I upravo cinizam, potkopavajući sve zahtjeve za stabilnim i činjeničnim istinama, omogućava koherentne fantazije koje podržavaju totalitarnu vlast.