Parkovi

Ponekad pomislim da smo kolektivno začarani. Prihvatamo dešavanja u gradu kao da smo turisti koji ne znaju šta je bilo prije na odabranom  mjestu. Prisustvujemo nekim događajima kao u Bajci o carevom novom odijelu.

   Otvaranje Parka "M.Stojanović" je nešto što smo progutali kao pilulu uz otvaranje Nacionalnog teniskog centra, koji sad zjapi neiskorišten. Po definiciji : park je dio grada u kome se održava zelenilo, a mi zelenilo zamijenili betonskim stazama gdje god se moglo ( a i više). Park smo naslijedili od Austro- Ugarske Monarhije, ali ga mi otvaramo. Zamisli!!!

   Onda prekopamo cvijetnjak i zelenu površinu pored pozorišta ( bio parkić sa fontanom i klupama) da u kamenčićima i betonu otvorimo još jedan park, sve sa spomenikom ( kao da od NSRS do Kastela nema već desetak, ne računajući  desetine bista koje su "rasute" na istom prostoru). Onoliko klupa bez mrve hlada obećava večernju živost.

   Na razrovanom  Kupusištu prijeti sušenje stabala (da li nenamjerno?) zbog želje da se i tamo betonom označi novina. Koga briga? Ljudi , probudimo se!

   U Parku "P.Kočić" ne rade fontane, u Parku " M. Stojanović" zaključani toaleti, oljuštene klupe. Održavanje je zapostavljeno. Ne mogu se oteti utisku da se neke stvari dešavaju istim redosljedom. Prvo gradimo nešto novo  (češće je samo obnavljanje ili preuredjivanje starog), najavljujemo na sva zvona i izgradimo. Onda ide svečano otvaranje,  a poslije toga zaborav. Započinje nova najava, nova obnova, novo otvaranje, nove fotkice i tako godinama.

Obnovljena je " Kuća Milanović". Napravljena su šetališta sa plažama ( zatvoreno 5 zbog nečiste vode) i osvijetljen  Kastel uz Vrbas za fotografisanje, ali ne za šetnju obalom zbog otvorene kanalizacije.

    Zar se nismo dosta igrali? Jesu li parkovi i šetalista jedino što nedostaje građanima ovog  grada?

Piše: Baka