Mnogo nas je gledalo taj film i mnogi od nas su u Dian Fossey vidjeli uzor, u nekima je probudila još veću ljubav i poštovanje prema životinjama, nekima od nas odškrinula vrata u svijet biologije i očuvanja biodiverziteta, a nekima bila onaj mali uteg koji je prevagnuo na vagi odluke u odabiru profesije. Kako bilo, ova nevjerovatna žena je definitivno ostavila dubok trag u svijetu i jedna je od onih bez čijeg bi postojanja ovaj svijet danas izgledao malo drugačije, lošije.

Međutim Dianin životni put nije bio ni malo lak, naprotiv…

Životinje iznad ljudi

Dian Fossey rođena je 1932. u San Franciscu (California), a njeni roditelji nisu imali nikakve veze sa prirodnim naukama, njena majka je radila kao model, a otac je bio trgovac nekretninama. Kada je imala samo 6 godina njeni roditelji su se razveli, a Dian je ostala živjeti sa majkom i očuhom. Dianin očuh, biznismen Richard Price, bio je hladan i okrutan do te mjere da Dian nije smjela sjediti za istim stolom s njim i njenom majkom tokom večere.

Ovakav „tretman“ stvorio je određenu nesigurnost u komunikaciji s ljudima, zbog čega se Fossey sve više priklanjala životinjama i na taj način zadovoljavala svoju ljudsku potrebu da bude prihvaćena. Njena ljubav prema životinjama počela je od zlatne ribice koja joj je bila kućni ljubimac, a posebno je voljela konje i još od djetinjstva se bavila jahanjem. Već tada Dian je lakše komunicirala sa životinjama nego sa ljudima.

Nakon završetka srednje škole, iako ju je porodica podsticala da se školuje u sferi biznisa, Dian ipak upisuje predveterinarski smjer biologije na Univerzitetu California, Davis. Tokom studija nije imala nikakvu finansijsku podršku roditelja, pa je uz studiranje radila kao kasirka u supermarketu, te u fabrici na traci.

Prvi susreti s gorilama Virunge

Nakon što je Dian stigla u Afriku 1966., Alan Root (britanski režiser i prirodnjak, snimao je dokumentarce o prirodi – tvorac je Opstanka) ju je pratio od Kenije do Konga i pomogao joj da dobije dozvole potrebne za rad u Virunga planinama. Pomogao joj je zaposliti dva Afrikanca koji će ostati i raditi s njom u kampu, kao i nosače koji će nositi njezine stvari i opremu do Kabare (teritorija uz zapadnu granicu Konga). Root joj je također pomogao postaviti kamp i dao joj kratka uputstva o praćenju gorila. Tek kad je otišao, i nakon dva dana u Kabari, Dian je shvatila koliko je sama. Međutim, uskoro će praćenje planinskih gorila postati njen jedini fokus.

Dian se polako navikla na život u Kabari. Šator veličine 2 sa 3 metra služio je kao spavaća soba, kupatilo, ured i prostor za sušenje veša (napor koji se često činio uzaludan u vlažnoj klimi prašume). Obroci su joj bili konzerve i krompir pripreman na sve moguće načine. Jednom mjesečno spuštala bi se niz planinu do svog Land Rovera, kojeg je od milja zvala „Lily”, i 2 sata vozila do sela Kikumba kako bi obnovila zalihe hrane.

Prvog dana planinarenja, nakon samo 10 minuta hoda, Dian je bila nagrađena prizorom usamljenog mužjaka gorile kako se sunča. Gorila je brzo pobjegla u raslinje još dok se približavala, ali je Dian bila ohrabrena ovim susretom. Ubrzo nakon toga, Sanwekwe, iskusni tragač za gorilama koji je još 1963. radio s Joan i Alanom Rootom, pridružio se Dian, što je znatno olakšalo ulaženje u trag gorilama.

Sanwekwe se pokazao neprocjenjivim kao tragač i naučio je Dian mnogo o praćenju. Uz njegovu pomoć i znatno strpljenje, na kraju je identificirala tri skupine gorila duž obronaka planine Mikeno.

„Grupe Kabara naučile su me mnogo o ponašanju gorila. Od njih sam naučila prihvatiti životinje pod njihovim vlastitim uslovima i nikada ih ne gurati izvan onih razina tolerancije koje su bile spremne pružiti. Svaki promatrač je uljez u domeni divlje životinje i mora imati na umu da su prava te životinje važnija od ljudskih interesa.”, napisala je Dian Fossey u svojoj knjizi Gorile u magli.

U početku bi gorile bježale u raslinje čim bi se Dian približila. Nakon nekog vremena otkrila je da ono što je pročitala u priručnicima o ponašanju gorila i nije baš učinkovito: „Upute iz udžbenika za takve studije su samo sjediti i promatrati. Nisam bila zadovoljna ovim pristupom. Osjećala sam da bi gorile bile dvostruko sumnjičave prema svakom vanzemaljskom objektu koji samo sjedi i bulji. Umjesto toga, pokušala sam izazvati njihovu znatiželju ponašajući se kao gorila. Oponašala sam njihovo hranjenje i timarenje, a kasnije, kad sam bila sigurnija šta misle, kopirala sam njihove glasove, uključujući i neke fascinantno duboke zvukove podrigivanja.“

Dian je svoje uspjehe u privikavanju gorila na svoje prisustvo i interakciju s njima, dijelom pripisivala svom iskustvu u radu sa autističnom djecom.

Kao i George Schaller prije nje, Dian se uveliko oslanjala na pojedinačne „otiske nosa” gorila (uzorke bora na njihovim nosevima) u svrhu identifikacije, budući da su oni jedinstveni za svaku gorilu. Skicirala je gorile i njihove otiske nosa iz daljine i polako počela prepoznavati jedinke unutar triju različitih skupina u području koje je proučavala. Mnogo je naučila iz njihovog ponašanja i vodila detaljne zapise o svakodnevnim susretima sa gorilama.

Bijeg iz Konga

U to vrijeme politička situaciju u Kongu je bila, blago rečeno, nestabilna i svakim danom se pogoršavala. U julu 1967. ona i Sanwekwe vratili su se u kamp gdje su ih dočekali naoružani vojnici.

Dian je provela dvije sedmice u pritvoru u Rumangabu. Uporna i neustrašiva, kakva je bila, ponudila je čuvarima novac ako je odvedu u Kisoro, u Ugandi,  jer je tobože trebala registrovati auto „Lily“ i potom je vrate. Čuvari nisu odoljeli i pristali su. Kad je stigla u Kisoro, Dian je otišla ravno u hotel Travellers Rest i pozvala ugandsku vojsku. Vojnici iz Konga su uhapšeni, a Dian je bila slobodna.

U Kisoru je Dian ispitivana i upozorena da se ne vraća u Kongo. Nakon dodatnih ispitivanja u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, konačno je odletjela u Nairobi gdje se susrela s dr. Leakeyjem prvi put nakon sedam mjeseci. Tu su odlučili, uprkos savjetu ambasade SAD-a, da će Dian nastaviti svoj posao, ali ovaj put na ruandskoj strani planina Virunga.

Novi početak u Ruandi i novi izazovi

U početku je bila razočarana kada je shvatila da su padine planine Karisimbi prepune krda stoke i čestih znakova lovokradica. 24. septembra 1967. Dian Fossey uspostavila ono što je nazvala Karisoke Research Center (Istraživački centar Karisoke) – „Kari” za prva četiri slova planine Karisimbi koja su gledala na njen kamp s juga i “soke” za posljednja četiri slova planine Bisoke, čije su se padine uzdizale prema sjeveru, neposredno iza kampa. Tada nije ni slutila da će ta dva mala šatora, postavljena u divljini Virunge, postati međunarodno poznata istraživačka stanica koju će na kraju koristiti studenti i naučnici iz mnogih zemalja.

U Karisoke kampu, Diane je bila suočena sa novim izazovima kao što je bila jezička barijera između nje koja je još prije dolaska u Afriku naučila Swahili, a Ruanđani koje je zaposlila govorili su samo Kinyarwanda. Pored toga istraživanje je mogla nastaviti tek kad zadobije povjerenje „novih“ gorila. Za razliku od gorila u Kongu koje su imale jedino mirne susrete sa prethodnim istraživačima, gorile u Ruandi su ljude poznavale samo kao lovokradice.

Doktorat

Dian Fossey se nikada nije osjećala posve doraslom naučnim aspektima proučavanja planinskih gorila jer nije imala, po njenom mišljenju, odgovarajuće akademske kvalifikacije. Kako bi to ispravila, upisala je odsijek za ponašanje životinja na Darwin Collegeu u Cambridgeu 1970. Putovala je između Cambridgea i Afrike do 1974. godine, kada je završila doktorat.

Naoružana diplomom, vjerovala je da bi je se moglo shvatiti ozbiljnije. To je također poboljšalo njenu sposobnost da nastavi svoj rad, zadobije poštovanje i, što je najvažnije, osigura više sredstava.

Borba „prsa u prsa“ protiv krivolova

Kako je vrijeme odmicalo, Dian je postajala sve svjesnija koliku opasnost za gorile su predstavljali lovokradice i stočari iz tog područja. Iako gorile često nisu bile meta lova, upadale su u zamke namijenjene drugim životinjama, posebno antilopama ili bivolima.

Dian se borila protiv krivolovaca i upada krda stoke prilično neuobičajenim metodama: stavljala bi maske kako bi zastrašila praznovjerene lovokradice, uništavala zamke, sprejala je stoku bojama kako bi obeshrabrila stočare da je dovode na područje na kojem su obitavale gorile. Povremeno je ulazila u izravne sukobe sa krivolovcima.

Prema riječima Kelly Stewart (studentice koja je jedno vrijeme provela sa Diane u Karisokeu), Dianin tretman lovokradica bio je nemilosrdan. „Mučila bi ih. Šibala bi im testise koprivom, pljuvala ih, udarala nogama, stavljala maske i psovala, trpala im tablete za spavanje u grlo. Rekla je da mrzi što to radi i da poštuje lovokradice jer su sposobni živjeti u šumi, ali se upustila u to i u isto vrijeme je voljela to raditi i osjećala se krivom što je to učinila. Toliko ih je mrzila. Svela ih je na drhtave, drhtave pakete straha, male momke u dronjcima koji se valjaju po zemlji i pjene na usta.”

Svoju je taktiku nazvala „aktivnim očuvanjem”, uvjerena da bi bez trenutne i odlučne akcije drugi dugoročni ciljevi očuvanja bili beskorisni jer na kraju ne bi ostalo ništa za spašavanje.

Dian je vlastitim sredstvima pomogla u kupnji čizama, uniformi, hrane i osigurala dodatne plate kako bi potaknula čuvare parkova da budu aktivniji u provođenju zakona protiv krivolova. Ovi napori iznjedrili su prve patrole za borbu protiv krivolova, čiji je zadatak bio zaštititi gorile u području istraživanja.

Ruanđani su je zvali Nyiramachabelli — „žena koja živi sama na planini”.

U tri je navrata Fossey svjedočila posljedicama hvatanja mladunčadi gorila po nalogu konzervatora parkova za zoološke vrtove. S obzirom da će se gorile boriti do smrti kako bi zaštitile svoje mlade, otmice bi često rezultirale smrću i do 10 odraslih gorila.

Tragično, 31. decembra 1977. Digita su ubili lovokradice.

Branio je svoju grupu od šest lovokradica i njihovih pasa, koji su nabasali na grupu gorila dok su provjeravali zamke za antilope. Digit je zadobio pet rana kopljem u žestokoj samoodbrani i uspio je ubiti jednog od pasa lovokradica, omogućivši da ostalih 13 članova njegove grupe pobjegnu. Digitu je odrubljena glava, a ruke su mu odsječene i prodane kao jeftine pepeljare.

Tada mu je bilo je dvanaest godina.

Ovaj događaj doveo je Dian na rub depresije. Zatvorila se u svoju kolibu i konzumirala ogromne količine alkohola i cigareta.

PR u službi konzervacijske biologije

Većina fotografija Dianinog istraživanja koje su objavljivali mediji bile su one Dian i Digita, tako da je u trenutku smrti Digit već bio poprilično slavan u zapadnom svijetu. Dian je odlučila iskoristiti Digitovu slavu i njegovu tragičnu smrt kako bi pridobila pažnju i potporu za očuvanje gorila. Osnovala je Digit Fund kako bi prikupila novac za svoje inicijative za “aktivno očuvanje” i borbu protiv krivolova. Digit Fund će kasnije biti preimenovan u Dian Fossey Gorilla Fund.

Pred kraj 70-tih Dian je počela pisati svoju knjigu Gorillas in the Mist i 1980. preselila se u Ithacu, New York, kako bi radila kao gostujući izvanredni profesor na Univerzitetu Cornell. Ovo vrijeme je iskoristila kako bi se fokusirala na pisanje knjige, koja je objavljena 1983. i predstavlja prikaz godina koje je provela u šumi s planinskim gorilama. Što je najvažnije knjiga je privukla mnogo medijske pažnje i podstakla udružene napore za konzervaciju planinske gorile.

Smrt Dian Fossey

Kao, uostalom, i sve u njenom životu tako ni smrt Dian Fossey nije bila laka.

Po povratku u Afriku, Dian nije dugo bila u Ruandi kada je, nekoliko sedmica prije svog 54. rođendana, ubijena. Njeno tijelo pronađeno je u njenoj kolibi ujutro 27. decembra 1985. Dvaput je udarena mačetom po glavi i licu.

Teorije o ubistvu Dian Fossey su različite, ali nikada nisu u potpunosti razjašnjene. Vlasti Ruande su za njeno ubistvo (bez materijalnih dokaza, suđenja i svjedoka) proglasile krivim Dianinog asistenta Wayne McGuirea, te Ruanđanina Emmanuela Rwelekana koji je radio kao tragač u Karisoke kampu. Wayne je uspio pobjeći nazad u Ameriku prije presude, dok je Emmanuel navodno izvršio samoubistvo u zatvoru prije izvršenja kazne.

Dian Fossey je sahranjena na groblju u Karisokeu (koje je sama napravila kako bi sahranila sve one tragično ubijene gorile), među svojim prijateljima gorilama i pokraj svog voljenog Digita.

Posljednje što je zapisala u svom dnevniku, prije nego je ubijena bilo je:

„When you realize the value of all life, you dwell less on what is past and concentrate more on the preservation of the future.“

(„Kada shvatite vrijednost cjelokupnog života, manje se bavite onim što je prošlo i više se fokusirate na očuvanje budućnosti.“)

Međutim, Dianina borba protiv krivolova nije bila uzaludna – do 1989. broj jedinki planinskog gorile se popeo na 620, a danas se procjenjuje da populacija broji oko 1000 jedinki.

Da Dian Fossey nikada nije bila rođena danas bi planinske gorile Virunge vjerovatno bile
„još jedna ptica Dodo“, još jedan izložak u „muzeju izumrlih vrsta“…