RECENZIJA KLASIKA: GLADIJATOR (2000) – snaga i čast na poljanama naših snova

REDATELJ: Ridley Scott

GLAVNE ULOGE: Russell Crowe, Joaquin Phoenix, Connie Nielsen, Derek Jacobi, Oliver Reed, Richard Harris, Djimon Hounsou

TRAJANJE: 155 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 2000

„Zovem se Maksim Decim Meridije. Zapovjednik sam sjevernih vojski. General Feliksovih legija, odani sluga pravoga cara Marka Aurelija. Otac ubijanog dječaka. Muž ubijene žene. I ako se ne osvetim u ovome životu, osvetit ću se u idućem.“ (obožavamo likove koji govore o osveti/vengence, zar ne? Obožavamo ih više i od mirisa napalma…koji nas podsjeća na – pobjedu)

Navik on živi ki zgine pošteno (ili umjesto uvoda)

Jesmo li u zagrobnom životu, ako koračamo elizejskim poljanama? 

Three weeks from now, I will be harvesting my crops. Imagine where you will be, and it will be so. Hold the line! Stay with me! If you find yourself alone, riding in the green fields with the sun on your face, do not be troubled. For you are in Elysium, and you’re already dead!

Kakve su to samo bile uvodne scene borbe Rimljana i divljih germanskih plemena! Nešto kao Spašavanje vojnika Ryana, ali u antičko doba. Magla, studen, blato, strijele (izrađeno je 20 000 strijela za uvodnu scenu), mačevi, katapulti, spaljena zemlja, ozljede (Russell Crowe se stvarno ozlijedio prilikom snimanja uvodne ratne scene, a i kasnije u gladijatorskim borbama u areni). Ali poslije svega je došla nagrada – pobjeda. Doduše, car Marko Aurelije ipak nije u stvarnom životu doživio pobjedu nad Germanima, kad je (uslijed neke epidemije, a ne od ruke sina Komoda) preminuo kod Vindobone, mjesta na kojem se nalazi današnji – Beč (Wien, Vienna calling). 

Povijesne netočnosti su nebitne. Mnogi (povijesni) filmovi obiluju povijesnim netočnostima, jer kako je jedan legendarni redatelj (kojem sam poklonio 10%, već solidnog broja, svojih filmskih tekstova, na Vašem omiljenom filmskom portalu) rekao: ako želite pravu povijest, prebacite na dokumentarac. Ono što je nama bitno je (filmska i životna) inspiracija – za borbu, za pobjedu. Inspiraciju također crpimo i iz mudrih sentenci starog cara – filozofa i stoika, a kojeg je odglumio legendarni Richard Harris, pred kraj svog života. Taj (također umirući) Marko Aurelije je, između ostalog (u svojim „Meditacijama“), otprilike rekao:  

Ne gubi vrijeme na raspravu o tome što znači biti dobrim čovjekom…Jednostavno – budi dobar čovjek…

…Nije smrt ta od koje se čovjek treba bojati, jer on bi se trebao bojati da nikada ne počinje živjeti…(osjetite li ovdje prizvuk „Hrabrog srca“, legendarnog povijesnog epa Mela Gibsona?… Every man dies, not every man really lives…)

…Nemojte se ponašati kao da ćete živjeti deset tisuća godina. Smrt visi nad vama. Dok si živ, dok je u tvojoj moći, budi dobar…(naravno, tu se osjeti ona rečenica u filmu: I knew a man once who said, “Death smiles at us all. All a man can do is smile back.“)

… Najbolja osveta je ne biti poput neprijatelja…

… Imate moć nad svojim umom – ne nad vanjskim događajima. Shvatite ovo i naći ćete snagu…

Ti stoički citati su naš štit i mač. I s njima idemo u borbu. U borbu gdje je neprijatelj (grozniji od odavno pacifiziranih Geramana) taj koji će prvi pasti. A ako i mi padnemo s njim – nema mjesta strahu, jer ako smo doista živjeli, onda i nismo umrli (navik on živi, ki izgine pošteno).

Zatim ulazimo u Elizij – raj junaka i pravednika (među narodima). Dobro, prvo se moramo pobrinuti da neprijatelja pošaljemo u njegov raj (ili pakao), sa djevicama ili bez njih…a onda ćemo uživati na elizejskim poljanama (Aux, Champs Élysées…). 

U LOTR: Return of the King imamo dijalog o onome što dolazi iza – smrti…

Pippin: Nisam mislio da će ovako završiti.

Gandalf: End? Ne, putovanje ne završava ovdje. Death is just another path… One that we all must take. The grey rain-curtain of this world rolls back, and all turns to silver glass… And then you see it.

Pippin: Što Gandalfe?… Što vidimo?

Gandalf: White shores… and beyond, a far green country under a swift sunrise…

…to su bile elizejske poljane u verziji J.R.R. Tolkiena…a sličnu naraciju nam zapravo nude i scenaristi „Gladijatora“, koji nam još i govore da je smrt uvijek blizu i da joj se trebamo nasmiješiti (No fear)…a onda smo u Elizeju. 

Hoće li naš vodič do raja biti Vergilije, ili tim putevima idemo sami? Ako smo sami (bez GPS-a sa nebesa) svejedno lebdimo iznad tla, a vrijeme ubrzano prolazi. Noći i dani (sjećate se Maksima, koji je skoro umro, ali ga je prijatelj Juba – kojeg glumi Djimon Hounsou – vratio u život). Naša sjećanja na prethodni (jednostavni seljački) život su poput ljubavnih elegija i heroida, koje nam recitiraju i pjevaju muze i nimfe, u vječnim amfiteatrima i panteonima. A Gladijator je na najvišim panteonima filmske umjetnosti.  

Tamo gdje na visokim korintskim i toskanskim stupovima harfe sviraju faunovi i vile. Tamo gdje nas očekuju dočeci pobjednika, sa pobjedničkim trubama (ili bandovima, pjevačima), u pobjedničkim (vatrenim) kočijama. Naravno, na tim nebeskim vrhovima, uz nebeske vile, osjetimo i miris soli, jer blizu je i sinje more, kao u Nacionalnom preporodu ili Gundulićevu snu. No, iako je modro more tu negdje, nas više zapljuskuje pustinjski pijesak životne arene (u SF „Dini“ bi rekli – desert power).

A možda smo ipak živi, jer Gladijator živi vječno. Možda nam stvarno, još uvijek živo srce bije te samo sanjamo. Sanjamo našu kuću na brijegu. Okolo su žitna polja i vinogradi. Dok nam ruka gladi stabljike pšenice u zlatim žitnim poljima, a zapadni povjetarac, poput majke, miluje lice, mi žudimo za domom, kojeg nismo vidjeli tri godine. Želimo se samo odmoriti – u snu. A tamo, na verandi me čeka vjerna žena, kao Penelopa, koja je čekala Odiseja. Sjeti me se, kad zapuše zapadni vjetar, iznad zlatnih pšeničnih polja. Zaboravi sunce na ljubomornom modrom nebu, dok hodamo zlatnim poljima. (Sting, Fields of Gold, njegova verzija zlatnih žica Slavonije).

I never made promises lightly

And there have been some that I’ve broken.

But I swear in the days still left,

We’ll walk in fields of gold.

We’ll walk in fields of gold…

(But not yet. Not yet…)

Legendarni Ridley

Poetiku snova i umijeće izrade povijesnog filma legendarnog majstora Ridley Scotta ne možemo zaboraviti, a vjerojatno nas i motivira da budemo uporni u životnim (gladijatorskim) borbama, bile one u sportskim, radnim, političkim, ratnim i drugim – arenama. Scott je bio inspiriran knjigom Daniela P. Mannixa pod nazivom – Those about to die. U reizdanju (poslije „Gladijatora“), knjiga je preimenovana u – The Way of the Gladiator (subjektivno me to podsjeća na Put samuraja, Bushido kodeks i te fore). 

Nemoguće je pobjeći od sličnosti „Gladijatora“ sa još jednim povijesnim spektaklom, tj. filmom odličnog redatelja Anthony Manna. Mann je (nakon vrhunskog El Cida, ali o tome nešto malo kasnije u tekstu) snimio zadnji veliki povijesni spektakl klasičnog Hollywooda. U njemu je sir Alec Guiness bio Marko Aurelije prije Richarda Harrisa. Sofia Loren je bila Lucilla prije Connie Nielsen. Christopher Plummer je bio Komod prije Joaquina Phoenixa, itd. Dakle, dvorske spletke smo gledali puno prije „Gladijatora“. Bio je to film – Pad rimskog carstva. 

Ne samo da je palo rimsko carstvo (doduše slijedom dugotrajnih događaja i ne striktno 476.g.), već je – po snimanju tog filma – pao i dobri redatelj Mann, kao i žanr povijesnog spektakla. Nevjerojatno je kako je publika zanemarila taj vrlo dobar (old school) film (propao na blagajnama 1964., a glumili su još i Stephen Boyd – Mesala iz Ben Hura – Mel Ferrer, Omar Sharif, Anthony Quayle i dr.) i zabila (tada posljednji) čavao u lijes povijesnog mainstream spektakla. Sve dok ga Mel Gibson nije oživio na škotskim visočjima i nizinama – u Braveheart-u. I onda je to opet (poslije „Gladijatora“) kopirao Scott u vrhunskom filmu (u redateljskoj verziji) „Kraljevstvo nebesko“. 

Naravno, scenarij „Gladijatora“ se dugo kuhao u glavi scenarista Davida Franzonia (netom prije je napisao scenarij za Spielbergov „Amistad“, kasnije i za „Kralja Arthura“, koji je mogao biti bolji film), koji je kao mladić putovao Europom, Mediteranom i Bliskim istokom te je bio opčinjen – arenama. On je prvotno predložio Spielbergu da snime film po Mannixovoj knjizi, no onda je u jednadžbu snimanja upao Scott i ostalo je – povijest. A povijesne filmove nitko ne zna snimiti kao ovaj britanski filmaš, koji je od 1970-ih, na privremenom radu u Hollywoodu. 

Scotta je inspirirala umjetnička slika francuskog slikara Jean-Léon Gérômea pod imenom „Pollice Verso“ („Okrenuti palac“, kao simbol odluke u gladijatorskim borbama u arenama). Scott je rekao: „Ta mi je slika govorila o Rimskom Carstvu u svoj njegovoj slavi i zloći. Odmah sam to znao i tu sam se zakačio.“ Scott nije samo sebe zakačio sa žanrom mača i sandala, već je zakačio i nas – mainstream kino publiku. Nas koji smo htjeli vidjeti neki rimski spektakl na velikom ekranu. Više od tri desetljeća bez takvog epa u kinima je bilo predugo razdoblje (sigurno je Gibsonov „Braveheart“ oživio žanr povijesnog spektakla, ali trebalo je oživjeti i specifični podžanr mača i sandala).

Budući se scenarij dugo razvijao u glavi Franzonia, kojem su još pomagali John Logan i William Nicholson, konačni rezultat je izmijenio neke dijaloge i scene. Bilo je i prepirka na snimanju te raznih improvizacija u tekstu, što je isto uvijek normalno. Naravno, ni povijesni stručnjaci nisu (uopće) bili zadovoljni sa određenim (ili značajnim) netočnostima u prikazu povijesnog mjesta i vremena, no nama (čak i ljubiteljima povijesti) to nije bilo bitno. 

Mi smo bili itekako zabavljeni (are you not entertained?). Mi smo čekali junaka Maximusa, oživljenje rimskog carstva u epu većem od života i Scott nam je sve navedeno (pa i više od toga) i dao. Baš kao i davni rimski laureati, Scott je bio je i nagrađen sa 5 Oscara (najbolji film, glavni glumac, specijalni efekti – koji su iz današnje perspektive mogli biti i bolji, a tu su bile nagrade i za zvuk i kostimografiju) te mnogim nominacijama. Meštar od filma je bio super motiviran te je motivirao i filmsku publiku. Zlatne arene za zlatne gladijatore.

Legendarni soundtrack

Foto: 2000 – Dreamworks LLC & Universal Pictures

Motivacija za film je i povijesni zvuk, odnosno soundtrack (za život) legendarnog Hansa Zimmera (Oscar za Kralja lavova, Kišni čovjek, Tanka crvena linija, kolaboracije sa mlađim bratom Tonyjem Scottom na Grimiznoj plimi, pa sa starijim bratom Ridleyjem Scottom, na Thelma & Louise, Hannibal, Black Hawk Down, pa solidni Posljednji samuraj Ed Zwicka, pa suradnje sa Nolanom u Dark Knight, Inception, Interstellar,  onda npr. 12 godina ropstva, onda suradnja s Villeneuveom u Blade Runner-u 2049 pa opet Oscar za Dune, itd.). Navodno je soundtrack „Gladijatora“, najprodavaniji soundtrack svih vremena. Evergreen zvuk. Za sva osjetila.  

Naravno, nije Zimmer ovdje sam, jer pamtimo glas rajske djeve Lise Gerrard (također česta suradnica sa Scottom i Zimmerom) u legendarnoj skladbi Now we are free (tu je i Elysium, Honor him, itd.). Lisa Gerrard zamjenjuje Enyu (koju čuvamo za LOTR) sa praiskonskim keltskim pjevanjem, koje je u službi njegovog ili njezinog veličanstva – sedme umjetnosti. Film koji se neprestano gradi kao kula babilonska i gdje nam strani jezici u pjevanju uopće ne smetaju, jer dobivamo katarzu pomiješanu sa osjećajem ponosa. Naime, ništa ovdje nije strano. Upravo je sve (s predumišljajem redatelja Scotta) – univerzalno i primjenjivo za sva (ne)vremena.

Legendarni (super) junak

Maksim (svojim suborcima u areni): Što god izađe iza onih vrata (kakvo god čudovište) – moramo se držati zajedno (Hold the line!)

…ili…

Maximus (stoički): I’m required to kill – so I kill. That’s enough.

Proximo: That’s enough for the provinces, but not for Rome.

Mudre su riječi robovlasnika Proksima, jer za Rim (ili Hollywood) je doista potrebno puno više. Potreban je super – junak, doduše, bez super – moći, ali sa super mentalnom snagom. Fizička snaga je tu, ali je ovaj film došao malo prije obligatorne i savršene muške mišićavosti, koja je danas sve više artificijelna. Maksim je bio snažan, ali prirodno, bez steroida, na old school način. On je bio i ostao netko tko će zabavljati publiku (are you not entertained?), ali ostaviti i svoj štih u svemu tome. Također, trebao je (doslovno) ostaviti i srce na prašnjavom terenu arene. A bez časti, isto nikud! 

Rimski spektakli starog Hollywooda su u sebi uvijek imali neku homo – erotsku crtu (barem skrivenu) u scenariju. Ovdje to Scott – u prvom planu – relativno izbjegava i ostavlja za neke druge sporedne uloge (npr. Derek Jacobi u ulozi senatora). Dakle, glavni junak je univerzalan (vojnik) te je ujedno i hibrid Spartaka, Ben – Hura, El Cida, Williama Wallacea i sl. povijesnih (super) junaka. Junaka koji su veći od života. Ufff, kakvi su to (bili) junaci i filmovi. Glavni junak je smrtnik, ali je gotovo pa besmrtan (immortal), jer nas čuva za sve vijeke vijekova i ostaje u kolektivnom sjećanju. 

On je jači od Highlander-a (Who wants to live forever?), Connana, Supermana ili Batmana. Scott i u svojoj prilično dobroj (a potpuno drukčijoj, naturalističkoj) veziji Robina Hood-a, ponavlja duh rimskog generala legija i gladijatora, tada smještenog u srednji vijek, kao britanskog seljaka, vojnika, kasnije i (lažnog) velikaša. Od osobne sličnosti glavnih likova do povijesno – političke strukture filma. To je sve klasični recept ovog filmskog majstora. Naravno, sportske arene i gladijatori nisu vezani samo za antičku prošlost, već i za distopijsku budućnost. 

Međutim, najbitniji je pojedinac – junak. Kad je autor ovih redaka bio klinac, zalijepljen za TV (kao današnji klinci za mobitele, koji su zapravo računala) poseban utjecaj su imali ti super heroji iz povijesti (koji su uvijek i previše mitologizirani) uvaljani u živo političko blato. Stoga nije ni čudo da je Mel Gibson, nakon zatišja u snimanju povijesnog žanra, sve dobre old school momente kopirao u Braveheart-u, jer što je npr. (fiktivni) William Wallace, osim nepobjedivog i moralnog biblijskog lika, kojeg je prije glumio, npr. Charlton Heston. 

Zanimljivo je kako je uloga Maksima bila prvotno ponuđena Mel Gibsonu, koji se sa tadašnje 43 godine smatrao prestarim da bi je prihvatio. Naravno, nakon „Hrabrog srca“, gledajući iz današnje, ali i tadašnje perspektive, to bi bila logična odluka (a 43 god. nikako nije prestara dob za akcijske uloge). I onda je Scott počeo sam uzimati inspiraciju iz svoje (tj. scenarističke) verzije povijesti (ovdje revizionizam ipak ne smeta) i politike te je napravio svoju verziju super – junaka. Doduše, Crowe u sebi ima nešto od Richarda Burtona (Marko Antonije u „Kleopatri“), samo je šekspirijanskom liku dao dodatne akcijske atribute (jer Burton, prvenstveno zbog teškog alkoholizma, nikad nije bio akcijski junak). 

Ponovimo, filmski William Wallace ili Maksim, ne bi bili mogući bez prethodnika kakve je glumio Charlton Heston, posebno u Ben – Huru i El Cidu. Maksim ima i sličnosti sa i sa židovskim plemićem Ben Hurom (ili Kirk Douglasom u „Spartaku“) i sa španjolskim plemićem imena Don Rodrigo Díaz de Vivar. Naime, poput Ben Hura, Maksim je prvo bio netko ugledan, tj. na položaju moći pa je onda postao izopćenik ili disident – državni neprijatelj. 

Kako prelijepa Lucilla kaže: Today I saw a slave become more powerful than the Emperor of Rome. Ista stvar je i sa legendarnim El Cidom (koji je mogao biti i kralj, da je to htio), a sve te likove spaja old school moralnost. Nekome sintagma strength and honor (lat. virtus et honos/honoris) zvuči kao loš kliše, ali ako se sjećamo (dobrih?) starih vremena, upravo su snaga i čast bili suputnici takvih (filmskih i životnih) pojedinaca – vitezova. 

General rimskih legija i potom gladijator (zabavljač publike) bio je i usamljenik. Ljubav je čuvao samo za onu koja više nije bila na ovome svijetu te kao takav, poprima obrise svetca. Onoga tko nema vremena ili želje za svjetovnim nagonima sirovih strasti. Naravno, neka približna romantična priča se jednostavno sljubljuje s ovakvim likovima (a Maksim i je imao davnu aferu sa prelijepom Lucillom, čiji je plod – novi nastavak uskoro u kinima), ali najbitnija je snaga i čast. Sve ostao je sporedno. Traži se samo (poetska) pravda.  

Dakle, upravo su takvi pojedinci bili i (prvotni) pravednici među narodima. Spajali su sve najbolje iz kršćanstva, judaizma, islama ili drugih religija. Bili su sve odjednom, baš kao što je to bio Scottov Balian od Ibelina u „Kraljevstvu nebeskom“. Bili su dosljedni i vjerodostojni, baš zbog snage & časti, koja ih je pratila od rođenja do smrti te su čak i uskrsnuli. Dakle, svi budući filmski povijesni (super) junaci možda ponajviše duguju liku iz Mannova filma. To je bio stvarni povijesni lik, koji je kroz poeme i oceane vremena – postao super – junak i uzor za slične filmove u budućnosti. 

Foto: 2000 – Dreamworks LLC & Universal Pictures

„And thus the Cid rode out of the gates of history into legend“.

Naime, kada se sjetim(o) zadnje scene u legendarnom El Cidu, kada mrtvog junaka stave na konja (imena Babieca, u Gladijatoru se Maksim sjeća svoja dva konja – Argenta i Scarta) i koji potom izjuri iz mitske Valencije (a zapravo, sve je to mitski Jeruzalem, baš kao što je to i mitska gladijatorska arena) na plažu, a svi maurski agresori i drugi neprijatelji, padnu kao rosa na suncu, to je samo dokaz da je smrt – za neke – tranzicija prema vječnom životu. I onda glavnog junaka prate molitve, fanfare i odaje mu se počast – u vječnosti.

A ista stvar se dogodila i Williamu Wallacu i Španjolcu (ajd, za prijatelje – Špancu) Maksimu. Wallaca još čujemo kao se gromoglasno dere (Freeeedooooom!) pod torturom i izdajom, a krvnici mu ništa ne mogu. Maksima još gledamo, kako ga svi prisutni u areni (a zapravo se u završnoj sceni kopira kazališna predstava, tj. antička tragedija, koja nikako nije i filmska tragedija) iznose do počasnog i posmrtnog odra u panteon vječnosti i čekamo da ustane – pa ako ustane i u nastavcima, nema veze, Ridleyju ionako sve opraštamo. 

„My history’s a little hazy–but shouldn’t the barbarians lose the battle of Carthage?“

Scott, koji je rekao da mu je „Gladijator“ najdraži film, želio je snimiti realističan (po njegovom viđenju) spektakl, a ne film gdje Rimljani jedu grožđe u ležećem položaju. Tu se nije našao na istoj valnoj dužini sa povijesnim stručnjacima, koji su u puno detalja vidjeli mane i netočnosti. Ponavljamo, kino publici (ili onim CGI statistima u areni) to nije smetalo. Kao da je Scott jedini koji je ikada radio svoju verziju revizije povijesti te ga se (vjerojatno zbog uspjeha filma) najviše (i neopravdano) kritizira u tome.

S druge strane, Russell Crowe u naponu snage sa 35 godina (ostvario veliki uspjeh sa L.A Confidential 1997. te upravo stigao sa snimanja Probuđene savjesti Michaela Manna pa je morao smršaviti za ovu sportsku ulogu) je htio glumiti u filmu od 100 milijuna $, kojeg bi režirao Scott te je priznao da se u početku osjećao nedostojnim svih pohvala za ulogu, kao i Oscara za najboljeg glumca, koji je dobio za ovaj film. 

Nakon što je vidio dovršeni film, smatrao je da je to “redateljski film” i da je Oscar umjesto toga trebao otići redatelju, sir Ridleyu Scottu. Crowe je skroman prema sebi, jer napravio je (ono što bi nazvali) a man’s job, ali pravedno upućuje i na tvorca ovog djela, kojem su naravno pomogli i njegovi scenaristi. Kasnije je i Crowe priznao da mu je ova uloga – najdraža. 

Zanimljivo je da se za ulogu Maksima, tada razmatralo i relativno nepoznatog (također Australca, a ovo je bilo prije X-Men filma) Hugha Jackmana (iz današnje perspektive, zamisliti Wolverinea u gladijatorskoj ulozi je čak i moguće, iako nitko ne može zamijeniti Crowea), dok je Komoda trebao glumiti Jude Law (definitivno postoje sličnosti i kompatibilnost sa Phoenixom i ovakvom ulogom). Također, Richardu Harrisu se nije dalo učiti svoje dijelove teksta, koji su bili mijenjani, ali se stari Irac (nekadašnji pijanac) uspio sprijateljiti sa Croweom na setu i bili su si dobri, sve do Harrisove smrti par godina kasnije. 

Međutim, jedan drugi pijanac se nije mogao sprijateljiti s Croweom (čak se htio i tući s njim), a bio je općenito težak za suradnju. Naime, Oliver Reed (kao robovlasnik Proximo) je cijelo vrijeme bio u alkoholiziranom stanju – pio je doslovno dan i noć. Nekoć zvijezda britanskog filma (znate ga kao Athosa u Mušketirima Richarda Lestera), nikad nije dosegao baš onu pravu svjetsku slavu, možda upravo i zbog ovisnosti. Uloga Proxima u Gladijatoru je trebala poslužiti kao njegov comeback na veliko platno. Međutim, bila mu je to zadnja uloga. Umro je prije kraja snimanja pa je CGI odradio posao do kraja i pomogao da se snime neki njegovi zadnji kadrovi, a scenaristi su naštimali konačni scenarij.

Postoje anegdote iz Reedovog života, da je u jednom binge pijanstvu (kroz dva dana) popio 106 pinti piva, a prilikom jednog noćnog provoda je uspio i povratiti na legendarnog Steve McQueena (pa gdje ćeš na kralja cool-a, Olivere, crni Olivere), koji je došao u London, kako bi dogovorio snimanje filma s Reedom. Sve se to nastavilo i do svibnja 1999., kad je umro (61 god.) od srčanog udara, na Malti, prije kraja snimanja „Gladijatora“. 

Neki govore da je tijekom snimanja bio trijezan te da je pio samo vikendima, ali navodno je uzrok smrti bilo opijanje u pubu, gdje su ga neki mornari izazvali na utakmicu opijanja (a žaba se lako navikne na vodu, votku, pivo, žestoko itd.). I (car) Irac Harris je bio alkos, ali je zadnjih 20ak godina uspio pobjeći toj ovisnosti (dok Reed to nikad nije uspio).

Naravno, osim vrhunskog pozitivca, ovakav spektakl mora imati i vrhunskog negativca, a Joaquin Phoenix (prvenstveno sa svojim gestama) nudi baš to:

Commodus: The general who became a slave. The slave who became a gladiator. The gladiator who defied an emperor. Striking story! But now, the people want to know how the story ends. Only a famous death will do. And what could be more glorious than to challenge the Emperor himself in the great arena?

Maximus: You would fight me?

Commodus: Why not? Do you think I am afraid?

Maximus: I think you’ve been afraid all your life.

Ne samo da je Komod kukavica, već ima i incestualnih poriva prema starijoj sestri (a kad vidimo uvijek privlačnu Connie Nielsen, skoro ga i razumijemo), ali to su bila takva vremena i zato je Rim i propao, navodno kažu, zbog dekadencije…i barbara (koji su uvijek pred vratima). Komod je vlastohlepan te poslije urote i ubojstva oca, nudi ono što svaki megalomanijak i populist na vlasti uopće može ponuditi: kruha i igara. 

A kad nema panem-a, onda su circenses još veličanstvenije (a grad se utapa u kugi i lošoj kanalizaciji). Doduše, ovdje u areni, nema vrhunske utrke kočija iz Ben – Hura, ali ima npr. reinterpretacije bitke Scipiona Africanusa i Hannibala (ne Scottovog kanibala, već kartaškog vođe u tzv. punskim ratovima) – tko je ono pobijedio u bitci kod Zame 202. pr. K.? (di si bijo 202…prije Krista?)

Redatelj Scott, u svojoj filmografiji, često ima poriv prema političkim temama pa je i ovo priča o Carstvu, koje bi se trebalo transformirati u Republiku. O dobrom caru, koji je želio napraviti dobro djelo, a dobre namjere mogu biti i put do pakla – ili barem propasti (ne samo Carstva, nego i bilo koje Republike). Poslije dobrog cara, dolazi zli diktator, jer takvi tirani uvijek žele biti na vlasti, a političari (senatori) su često oportunisti.

Redatelj putem, ipak uspijeva pronaći i nekoliko dobrih ljudi u bjesomučnoj rulji, koja (kao i filmska publika) želi (samo) zabavu (uloga scarface-a Tommyja Flanagana, a zajedno s Croweom glumi i u novijem, slabašnom, filmu „Sleeping dogs“). A kada glavni junak napravi junačka djela (više puta uzastopno), onda se i publika transformira u one koji prepoznaju vrijednost, ali – na kraju dana – znaju samo slaviti ili tapšati po ramenima. Zato redatelj slavi pojedinca, a ne rulju.

Gracchus: Fear and wonder, a powerful combination.

Falco: You really think people are going to be seduced by that?

Gracchus: I think he knows what Rome is. Rome is the mob. Conjure magic for them and they’ll be distracted. Take away their freedom and still they’ll roar. The beating heart of Rome is not the marble of the senate, it’s the sand of the coliseum. He’ll bring them death – and they will love him for it.

Pijesak je posebno simboličan u filmu. Naime, prema redatelju Scottu, scene u kojima Maximus podiže komad zemlje i miriše je prije borbe, označavaju smrtnost, tj. mogućnost da se vrati(mo) pod zemlju („Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“). Također, Scott je spominjao da bi to također moglo označavati neku vrstu amajlije ili talismana, koji Maximus koristi da izbjegne smrt. Međutim, obiteljska reminiscencija je možda i najbitnija te se odnosi na činjenicu da je Maximus prije bio farmer te se pokušava prisjetiti svog idiličnog života te žene i djeteta, svaki put kad uzme komad zemlje (inače Crowe je i vlasnik farme u Australiji pa u nekim improvizacijama u filmu, govori upravo o svojoj farmi).

Ponavljamo, Scott svom (super) junaku daje najobičnije ljudske karakteristike, kada Maksim razmišlja o ženi, sinu i domu – negdje u Španjolskoj, a zapravo (snimljeno) u Toskani. A crnokosa žena iz gladijatorovih misli, sjećanja i snova je zapravo i (kasnija) stvarna supruga redatelja Scotta – Giannina Facio (koja se pojavljuje u epizodnim ulogama i u drugim Scottovim filmovima). Sjećanje na dom (samo jedno mjesto na svijetu se zove dom) i realnost borbe u areni su jin i jang životnog puta. Dakle, lokacije snimanja u Maroku, Italiji ili Malti (uvodna bitka je snimljena u UK/Engleskoj) su lokacije križnog puta pojedinca.   

Upravo su najbolji filmovi o vjeri (barem u smislu povijesnog spektakla) oni gdje organiziranu religiju ne vidimo. Subjektivno, najbolji film o Isusu nije nikakva „Pasija“ i sl., već upravo „Ben – Hur“, gdje Isusa uopće ne vidimo (prisutan je izvan kadra, tek nekih 30ak sekundi), a opet – sve prepoznajemo. Scott je također napravio politički korektan film, gdje vjera (u smislu religije) uopće nije u prvom planu (organizirano kršćanstvo još nije niti postojalo 180. g. nakon Krista, tj. kršćani su tada još bili su underground skupina), ali je osobna vjera stalno prisutna i ona je univerzalna – za sve rase, nacije, manjine ili većine. 

Scott u svojim filmovima često balansira između osobne vjere, ali i realne politike u raznim povijesnim razdobljima (Kraljevstvo nebesko, Robin Hood, Posljednji dvoboj). Tu shemu pokazuje i u „Gladijatoru“. Naime, Komod želi biti diktator, ali mu se protivi senat, na čelu s Grakhom (Derek Jacobi je i prije glumio u – Ja, Klaudije – seriji o antičkom Rimu). Iako sve političke spletke ne možemo vidjeti (jer bitnija je borba i arene), Scott zapravo ponavlja metaforu iz nekih drugih spektakularnih filmova, a sjetit ćete se kako i npr. Ratovi zvijezda (senat, senator, car, carstvo, republika, pobunjenici, princeza, a u Fantomskoj prijetnji, npr. imamo i svemirsku utrku, koja evocira utrku kočija iz Ben – Hura) prepisuju takav scenarij (iz prijašnjih filmova). 

Iako je Phoenix kao Komod, hvaljen kao arhetip negativca, mi se sjećamo i drugih rimskih careva koji su (barem filmski, a vjerojatno i povijesno) bili politički negativci. Npr. Peter Ustinov u filmu Quo vadis (a Robert Taylor, kao brazilski napadač Marcus Vinicius, u tom filmu, je također jedan od Maksimovih prethodnika), kao piroman Neron, je jedan od ludih rimskih careva, koje ne možemo zaboraviti (ona njegova pjesmica na harfi sa stihovima: O-O, O lambent flame! O-O, O force divine! O omnivorous power, hail!, nije uspjela ugasiti njegov požar, ali ista i dalje gori u našim sjećanjima na stare klasike), a i ludi Kaligula je bio predmetom ekranizacija. Možemo samo zamisliti što bi se tek moglo snimiti o – Dioklecijanu? 

Foto: 2000 – Dreamworks LLC & Universal Pictures

Uspjeh filma

Moramo priznati kako CGI u masovnim scenama, sa ili bez divljih životinja, niti krajem 20. stoljeća, nije izgledao najbolje. No, iako je njegov CGI mogao i trebao biti bolji (a Scott je s ovim filmom počeo eksperimentirati sa konstantnim nijansama sive boje u kameri John Mathiesona), pogotovo za tadašnji budžet od preko 100 milijuna $, to se na blagajnama nije osjetilo. Iako nedostaju modra ili zelena boja u filmu, gdje su svi (glumci) tmurni, svjetlost je prisutna kroz nijanse žute/zlatne boje. 

Međutim, takva kamera nije smetala i film je zaradio više od 465 milijuna $ te je bio drugi film 2000. g. po zaradi (Mission: Impossible 2 je zaradila više, ali iza su bili Cast away, Što žene žele, Oluja stoljeća, originalni X-men, Dozvola za brak, itd., zapravo ta 2000., subjektivno i nije bila neka posebna filmska godina, zar ne? Filmovi su ok, ali nisu razina „Gladijatora“…). Nominiran u 12 kategorija, osvojio je 5 Oscara (ne zaboravimo i našeg Branka Lustiga) i mnoge druge nagrade. 

Ponovimo, „Gladijator“ je (zajedno sa „Braveheart-om“) oživio žanr povijesnog spektakla na kraju filmskog 20. stoljeća. To se odnosi posebno na podžanr rimske povijesti. Naime, sjetimo se da je i „Kralj Arthur“, redatelja Antoine Fuquaa, bio više utemeljen na rimskoj priči, kao opozicija klasičnoj priči iz legendarnog „Excalibur-a“. I tu se evocirao pad rimskog carstva, samo sa mjestom radnje – u Britaniji. 

Poslije su također snimljena dva manja, ali zapravo vrlo slična rimska (B) filma (opet u Britaniji): solidni naturalistički Centurion (Michael Fassbender, opaka Olga Kurylenko, uvijek privlačna Immogen Potts, David Morrissey, Dominic West i dr.) i nešto slabiji „Eagle/Orao“ (Channing Tatum nije bio pravi izbor za takvu ulogu, tu je još bio legendarni Donald Sutherland, Mark Strong i dr.). Prilično slab film „Pompeji“ je također samo jeftina new age kopija te nije vrijedan spomena. 

Ne treba zaboraviti da se bez velikog uspjeha „Gladijatora“, vjerojatno ne bi snimila filmovi iz grčke mitologije. Npr. Troja“ Wolfganga Petersena (nije Brad Pitt za takve uloge, zar ne?, bez obzira na tjelesnu spremu, jer nije sve u savršenim mišićima, koje Crowe, ionako nikad i nije imao), a možda ni stripovski 300 ne bi imao takav uspjeh (spartanski kralj Leonida kaže:poštovanje i čast), dok su „Immortals“ („Besmrtnici“), iako samo fantasy film, također inspirirani uspjehom našeg filma o maču i sandalama sa kraja 20. stoljeća. Jednostavno, Scott je utro put za one koji su osjetili specifičan žanr (ali nitko nije ponovio takav uspjeh).

Naslijeđe

Nakon što je redatelj Scott najavio snimanje drugog nastavka „Gladijatora“, većina komentara je bila – pa jel nam to uopće potrebno? Nekakva je logika (među filmofilima) da ovakvi filmovi ne trebaju nastavke ili remake-ove (reboot-ove). Stoga je film unaprijed osuđen, bez da je dobio priliku obraniti se – u kritičarskoj areni. Međutim, prema prvim komentarima (možda i prema trailer-u) moguće da je bijesna rulja (ipak) pogriješila – ne bi bilo prvi puta. Možda nas čeka opet jedan dobar povijesni spektakl.

To što većina misli kako je ova priča zaokružena i da više ne treba ništa dodavati ili oživljavati, je samo njihovo mišljenje. Srećom da je mašta i inspiracija redatelja Scotta i dalje prilično živa – i neka je takva. Nestrpljivo očekujem(o) nastavak. Vidjet ćemo tko će iz nove arene izaći kao pobjednik i hoćemo li dati palac dolje ili palac gore (zapravo povijesno, taj znak – palac gore – je tada značio smrt, a ne život, ali filmaši su na to gledali drukčije). Svjesni smo da će biti teško dosegnuti emocionalni vrhunac originala (baš one emocije pri prvom gledanju, sada već, davne 2000.-e).

Međutim, neke stvari su (gotovo) sigurne. Vjerujemo kako će Denzel Washington, u (pretpostavljamo) sličnoj ulozi, vjerojatno biti bolja verzija od Olivera Reeda (već sada je desetljeće stariji od pokojnog Reeda, a izgleda kao dvadeset godina mlađi, ok, CGI uvijek pomaže). Paul Mescal polako izrasta u ljubimca moderne publike i filmaša, iako on nije tu da bi zamijenio (besmrtnog) Crowea (tek da bi kopirao priču junaka ispričanu od dna do vrha piramide), a sa dodatkom popularnog Pedra Pascala, očito je kako stari Ridley ima velike ambicije i sa ovim nastavkom. Četvrt stoljeća starija Connie Nielesen (nekada partnerica bubnjara Metallice, također Danca, Larsa Ulricha) će i dalje biti privlačna za naše oči, jer i njezina ljepota je također besmrtna. 

Besmrtan je i sam film, jer meštar Scott sada najavljuje kako želi snimiti trilogiju od „Gladijatora“(!). (Ne)uspjeh nastavka će potencijalno kumovati daljnjem projektu, ali  kao što uvijek kažemo – neka ove stare legende samo snimaju i dalje (Ridleyja ionako ne zanimaju tuđa mišljenja, kao niti Coppolu), jer pravih nasljednika nažalost (praktički) nemaju. Ako vidite na horizontu nekoga tko bi mogao snimiti buduće klasike povijesnog žanra – javite (Villeneuve, Nolan?). 

Legendarni Scott sigurno zna promašiti sa konačnim rezultatom nekih svojih filmova, a neki mu projekti ostaju nedorečeni (kakva Vam je duža verzija „Napoleona“?, koju moram pogledati, nadam se da popravlja neutralan dojam kino verzije, koju sam gledao dva puta), ali da vidim sve one dežurne pljuvače, kako bi oni snimali svoj film – u devetom desetljeću života (a neki snimanju i u desetom desetljeću). Takvi kritičari teško mogu snimiti film u naponu snage, a kamo li pred – elizejskim poljanama.

Autor ovih redaka je više puta naglasio da povijesni mainstream film, nitko ne zna snimiti bolje od ove britanske legende. Stoga, legendarnom Scottu želimo još puno zdravih i dobrih godina (film A Good Year je također njegova suradnja sa Croweom), samo puno vitamina, odmora i svega što si i sam želi. Neka snima i neka živi, baš kao što žive njegovi besmrtni filmovi. One prijašnje (gladijatorske) emocije su možda nedostižne, ali ako uspije doći blizu neke katarze – svaka mu čast. 

Iako smo svi mi smrtnici (kako je Proximo rekao) samo shadows and dust (iz praha i u prah…), „Gladijator“ nikada nije bio u sjeni, niti prašnjav. Naprotiv, ovaj film je četvrt stoljeća dio popularne kulture, našeg kolektivnog sjećanja i bit će to i dalje. Mi koračamo do naše sudbine znajući da ništa nije zapisano i da naše vrijeme još nije došlo (not yet…ili kako bi Maverick u Top Gun-u rekao: Not today), a u toj šetnji do panteona vječnosti, društvo nam – među ostalim likovima sedme umjetnosti – pravi i gladijator Maksim (za prijatelje – Španac). 

Znamo što nam je potrebno za pobjedu u borilačkoj areni (filma ili života). Potrebna je snaga i čast. Uz snagu i čast ćemo doći do elizejskih poljana naših snova, jer zapamtite braćo (i sestre) –  what we do in life… echoes in eternity.

Gladijator živi vječno. 

Tekst napisao: Matija Horvat

Objava RECENZIJA KLASIKA: GLADIJATOR (2000) – snaga i čast na poljanama naših snova pojavila se prvi puta na Goodtalking.