Kada ekologija i energetska tranzicija nisu u istom timu

Zelena budućnost je na pomolu! Vozićemo električna kola, na našim krovovima će se presijavati solarni paneli, a piktoreskne prizore polja i livada upotpuniće vjetroelektrane koje se lagano okreću i kao da nam poručuju „biće dovoljno čiste struje za sve“.

U ovu romantičnu sliku svako se vrlo lako zaljubi. Zamislite samo – nema više zagađenja vazduha, nema saobraćajne buke, računi za struju su sve niži, a životni standard sve bolji.

Samo, hoće li nam ova romantična slika izmaći?

Znamo da energetske tranzicije nema bez ključnih sirovina koji se koriste za proizvodnju baterija, solarnih panela, vjetrogeneratora… Potražnja za litijumom, kobaltom i drugim dragocjenim resursima skočila je u nebesa nakon što je svjetsko tržište zavapilo za zelenim tehnologijama.

I tako je rudarenje dobilo jednu novu dimenziju i sada je među ključnim igračima u utakmici za klimatsku neutralnost. Ali, kada je rudarenje u igri, ekologija ne smije da bude na klupi.

Nova studija, koju su objavili istraživači sa Univerziteta u Kembridžu, opominje nas da rudarske aktivnosti „u službi energetske tranzicije“, kao i vađenje nafte i gasa, ugrožavaju opstanak 4.642 vrste kičmenjaka i daleko više beskičmenjaka i biljaka.

Najveći rizik za vrste dolazi od rudarenja materijala koji su fundamentalni za naš prelazak na čistu energiju. Ovi rudnici često se nalaze u najvrednijim svjetskim žarištima biodiverziteta koja predstavljaju jedinstvena staništa za mnoge vrste na planeti.

Takođe, prijetnja prirodi nije ograničena samo na fizičke lokacije rudnika. Vrste koje žive na velikim udaljenostima takođe mogu biti pod uticajem zbog zagađenih vodotokova ili uslijed krčenja šuma za izgradnju neophodnih puteva i ostale infrastrukture.

Među svim vrstama kičmenjaka, ribe su posebno izložene riziku od rudarenja (čak 2.053 vrste); zatim slijede gmizavci, vodozemci, ptice i sisari. Čini se da je nivo prijetnje povezan sa mjestom gdje određena vrsta živi i njenim načinom života: vrste koje naseljavaju slatkovodna staništa i vrste sa malim rasponima su posebno ugrožene.

Izvjesno je da će se novi rudnici tek otvarati, a na nama je da izaberemo šta nam je važnije – ubrzana energetska tranzicija ili zaštita prirode i vrsta?

Iako države uglavnom nalažu strože ekološke kriterijume za cjelukupnu industriju, pa tako i rudarstvo, ne bih se pretjerano oslanjala na to. U kritičnim sirovinama mnoge države i kompanije vide jedinstvenu priliku za ekonomski rast, a jasno je da sve te mjere za zaštitu životne sredine umnogome umanjuje produktivnost rudnika.

Neko će možda reći da je narušavanje prirode i gubitak pojedinih vrsta cijena koju moramo da platimo kako bismo se napokon oslobodili fosilnih goriva i zakoračili u zeleniju budućnost. Uostalom, čovjek je oduvijek krčio šume radi širenja gradova i poljoprovrede, pa zašto bi onda rudnici bili izuzetak?

Ali ovo ne smije da nam bude izgovor. Ako već pričamo o zelenoj budućnosti, onda moramo da budemo bolji od generacija koje su planetu dovele do tačke ključanja.

Nikada nećemo izaći iz klimatske krize ako nastavimo da uništavamo prirodu i biodiverzitet. Štaviše, dugogodišnje rudarenje u cilju energetske tranzicije može nas dovesti u još goru situaciju nego fosilna goriva.

I zato, ako već moramo da biramo između rudnika i prirode – birajmo pažljivo.

Milena Maglovski