Nauka i antinauka klimatskih promjena: poricanje klimatskih promjena
Poricanje klimatskih promjena zlokoban je pokret koji negira nauku o klimatskim promjenama. Za razliku od anti-GMO i antivakcinalnih aktivista koji se mogu naći u svim dijelovima političkog spektra, oni koji ne prihvataju naučni konsenzus da su klimatske promjene stvarne ili prihvataju tu činjenicu, ali ne prihvataju da su klimatske promjene izazvane čovjekovom aktivnošću, uglavnom dolaze […] The post Nauka i antinauka klimatskih promjena: poricanje klimatskih promjena appeared first on Nauka govori.
Poricanje klimatskih promjena zlokoban je pokret koji negira nauku o klimatskim promjenama. Za razliku od anti-GMO i antivakcinalnih aktivista koji se mogu naći u svim dijelovima političkog spektra, oni koji ne prihvataju naučni konsenzus da su klimatske promjene stvarne ili prihvataju tu činjenicu, ali ne prihvataju da su klimatske promjene izazvane čovjekovom aktivnošću, uglavnom dolaze iz redova desnice i konzervativaca. Jedan od primjera propagandnih stranica i medija koji se finansiraju iz konzervativnih izvora je kanal PragerU, koji je produžena ruka Koch fondacije, organizacije koju su osnovali fracking moguli, braća Koch.
Zapravo “zelene” stranke su i nastale kao politička opcija iz premisa bliskih lijevoj strani spektra. To su sve one stranke koje politički program baziraju na “zelenoj politici” tj. politici koja promoviše održivi razvoj, promociju obnovljivih izvora energije i prelazak na obnovljive izvore, politiku socijalne pravde, pacifizma, nenasilja. Dakle, bliske su onome što mi zovemo socijal-demokratija. Međutim, zelene politike ne bi trebale biti ni lijevo ni desno, ni u centru političkog spektra nego za ljude.
Zeleni su danas, poput stranke Možemo u Hrvatskoj, često orijentisani na Degrowth (Odrast), ekonomski i društveni pokret koji zagovara smanjenje proizvodnje i potrošnje radi očuvanja okoliša i poboljšanja kvaliteta života. Cilj odrasta je stvoriti održiviji sistem koji se temelji na jednakosti i dobrobiti umjesto na beskonačnom ekonomskom rastu. Međutim, lakše je reći nego učiniti – mnogi ne prihvataju takve mjere smanjenja produkcije i potrošnje, jer postoji realni rizik ekonomskih gubitaka, nezaposlenosti i potrebe za korjenitim promjenama u politici kako bi se odrast implementirao. Postoje i struje koje tvrde da ne treba ići na uštrb ekonomskog rasta i da se problemi okoliša mogu riješiti tehnološkim inovacijama. Međutim, neprestani ekonomski rast i rast GDP-a su vrlo upitni i nauka pokazuje – nemogući, zbog ograničenih resursa. To je nešto poput sigmoidne krive rasta populacije u populacionoj ekologiji gdje, zbog iscrpljivanja resursa, dolazi i do pada populacije.
Danas se najveće ideološke rasprave i vode na terenu toga da li je Degrowth najbolje rješenje ili tehnokratija, tehnološka rješenja za smanjenje utjecaja klimatskih promjena.
No postoji jedna mala, ali moćna i vrlo bogata niša lobista koji šire dezinformacije o klimatskih promjenama, i zbog koje su svi napori borbe s ovim antropogenim fenomenom bili decenijama ućutkivani, sve dok nije postalo prilično očito da se nešto dešava, i prilično kasno. Zato se danas više govori o adaptaciji na klimatske promjene nego o sprječavanju i umanjenju problema.
Sigmoidna kriva rasta i pada populacije
Desnica i konzervativci, fašisti u borbi protiv borbe protiv klimatskih promjena
No vratimo se na priču o braći Koch i tome kako se ultrakonzervativni i paleokonzervativni krugovi svim silama odupiru borbi protiv klimatskih promjena i šire dezinformacije. Zašto bi neko ko se obogatio na fosilnim gorivima uopšte prihvatao naučne činjenice o promjeni klime na zemlji? Ovim grupacijama, u koje ne spada samo PragerU/Koch Foundation/Cato institute, nego i ThinkThank The Heritage Foundation te CO2 Coalition i Bradley Foundation, u interesu je zadržati stari poredak stvari kako bi se bogatili. Svako upozoravanje na klimatske promjene vodi u rješenja dekarbonizacije, a to znači manje profita za fosilne old-money grupacije.
PragerU diseminira dezinformacije o klimatskim promjenama djeci putem svojih “obrazovnih kanala”. Ovdje uokviruju narativ parcijalnim informacijama, a znamo da je najbolje upakovana dezinformacija ona koja sadrži malo istine. Izvršna direktorica PragerU-a, Marissa Streit, kaže da će videi ponovno uspostaviti ravnotežu u školama koje je “otela ljevica”. U istom videu sajta Mother Jones koji se referira na PragerU obrazovni sadržaja, pokazano je kako PragerU “podučava djecu” kako se naša planeta zagrijavala i hladila mnogo prije nego što su “emisije bile faktor”. Sve ovo je upakovano u simpatičnu i privlačnu poropagandnu animaciju.
Inače, PragerU i slične organizacije koje čine mrežu dezinformativnih narativa konzervativne desnice (a zar ima kakva druga?) raspolažu milionskim fondovima za svoje projekte.
PragerU-ov video, “What They Haven’t Told You about Climate Change,” prikazuje poricatelja klimatskih promjena koji je povezan s think tankovima koje finansira Koch Foundation. Patrick Moore, koji je bio savjetnik za energiju i klimu na Institutu Heartland i predsjednik odbora CO2 Coalitiona, u videu lažno tvrdi da nije bilo “značajnog zagrijavanja u 21. vijeku”. On simpatično počinje video sa univerzalnom i svima bliskom dubokom mudrušću “ništa nije stalno osim promjene” (panta rhei fazon) te daje istinitu tvrdnju da se klima na Zemlji mijenjala. Ono što se ne navodi jeste to da se klimatske promjene koje trenutno bilježimo ne mogu objasniti prirodnim ciklusima, poput Milankovićevih ciklusa, nego samo antropogenim povećanjem izbacivanja CO2 u atmosferu.
Inače, sam Heartland institut prima sredstva od ExxonMobile korporacije. Kampanja dezinformisanja vezano za klimatske promjene Instituta Heartland ne prestaje na granici SAD-a. Nova istraga evropske istraživačke neprofitne organizacije Correctiv otkriva da Institut Heartland podržava poricatelje klimatskih promjena u Njemačkoj i da radi s YouTube osobom povezanom s krajnje desnom političkom strankom Alternative für Deutschland (AfD).
Još jedan PragerU video, “Klimatske promjene: Što kažu naučnici?” prikazuje Richarda Lindzena, bivšeg višeg saradnika u Centru za proučavanje nauke Cato Instituta, još jednog kvaziinstituta koji finansiraju braća Koch. Lindzen tvrdi: “Nema dokaza da su emisije CO2 dominantni faktor [u klimatskim promjenama]”, što je definitivno netačno. On počinje svoj video tako što navodi svoju ekspertizu, da je naučnik s MIT i koliko je naučnih radova objavio te kaže kako se zapravo klima za vrijeme njegove karijere jako malo promijenila, potpuno zaboravivši da kaže kako klimu posmatramo od predindustrijskog razdoblja, a ne od perioda početka njegove karijere.
Godine 2017. Lindzen je napisao pismo Trumpu pozivajući ga da se povuče iz Pariškog sporazuma o klimi, tvrdeći da ugljični dioksid nije zagađivač. Dvadeset dvoje sadašnjih i bivših članova fakulteta na Tehnološkom institutu Massachusetts, gdje je Lindzen bio profesor, tada su pisali predsjedniku kako bi jasno dali do znanja da ne dijele Lindzenova stajališta.
Jasno je da političke mjere zasnovane na naučnom konsenzusu o klimatskim promjenama, koje podrazumijevaju obavezivanje država na smanjenje emisije stakleničkih plinova, posebno ugljikovog dioksida ne idu na ruku naftnoj industriji, ali nije jasno zašto neko ko nije vezan za ovu industriju protura različite teorije zavjera iako o klimatskim promjenama direktno ovisi budućnost njegovog/njenog potomstva? Dakle, trebamo objasniti šta su to klimatske promjene i globalno zagrijavanje, šta ga uzrokuje i koji su scenariji za čovječanstvo i ostatak živog svijeta ukoliko ne uspijemo održati nivo ugljikovog dioksida na manjem nivou.
Šta je istina?
Ugljikov dioksid (ugljendioksid, karbondioksid CO2) je jedinjenje koje prirodno postoji u smjesi plinova koju zovemo zrak ili vazduh. Kada bismo gledali njegov udio u vazduhu, udio bi nam se učinio malim i taj broj izračavamo u tzv. parts per million (ppm). Prije smo učili kako je taj udio ugljikovog dioksida 300 ppm ili 0.03%. U 19. vijeku, koncentracija CO2 je iznosila 290 ppm. 2024. godine iznosi 427 ppm. Dakle, u periodu od nekih 200 godina, razlika u koncentraciji ugljikovog dioksida iznosi preko 100ppm.
Promjene koncentracije ugljikovog dioksida u toku zadnjih milion godina, izvor: Climate Central
Promjene u koncentraciji ugljikovog dioksida od vremena Prve industrijske revolucije, izvor: Oak Ridge National Laboratory
 |
Zašto je ugljični dioksid važan za planetu i zašto je opasno ako ga ima previše
Postojanje ugljikovog dioksida u atmosferi je izuzetno važno za život na Zemlji: staklenički plinovi, a među njima je navažniji ugljikov dioksid doprinose efektu staklenika – pojavi da se Zemljina površina i donji slojevi Zemljine atmosfere zagrijavaju selektivnim propuštanjem toplotnog zračenja. Atmosfera naše planete propušta veliki procenat Sunčeve svjetlosti koja zagrijava Zemlju, i dio te energije se reemitira u obliku toplinskog zračenja iz dugotalasnog dijela spektra (infracrveno zračenje) natrag u atmosferu.
Dio tog zračenja upijaju različite molekule u atmosferi, a ponajviše upravo prisutne molekule ugljikovog dioksida i reflektiraju to zračenje natrag prema Zemlji. Druge molekule koje doprinose “efektu staklenika” su i hlorofluorougljici (CFC), metan, pa i vodena para. Da nije tog efekta, Zemlja bi bila hladna, mala planeta na kojoj život nije moguć. Također, ne treba zaboraviti ni važnost ugljikovog dioksida za proces fotosinteze i obratno: važnost procesa fotosinteze za fiksiranje atmosferskog ugljikovog dioksida u organska jedinjanja. Odnosno, biljke svojom aktivnošću “uklanjaju” ugljien dioksid iz atmosfere,
Međutim, “too much of a good thing” – previše dobrog nije dobro: previše ugljikovog dioksida u atmosferi previše upija i previše reflektuje toplinskog zračenja i naša planeta se pregrijava. Možda to nekim organizmima može i odgovarati, ali živom svijetu kakav danas postoji na Zemlji, uključujući i čovjeka, odgovara koncentracija ugljikovog dioksida od oko 300 ppm.
Drugim riječima, ugljični dioksid sprječava da Zemlja bude prehladna. Ali u koncentracijama koje sada bilježimo, uzrok je globalnog zatopljenja i niza povezanih klimatskih promjena, uključujući ekstremne vremenske uslove poput superćelijskih oluja.
Nešto manje od toga nam donosi ledeno doba, a nešto više – otopljavanje u dijelovima koji s već topli. Međutim, klimatske promjene ne znače samo otopljavanje: u nekim dijelovima svijeta može doći i do nepredviđenih zahlađenja i pojave suviška padavina. Usljed zagrijavanja se tope polarne kape i nestaju glečari, a time se povećava i količina vlage u atmosferi – a ta vlaga mora negdje da padne. Također, oslobađa se i organski materijal koji je stotinama hiljada godina pa čak i miliona godina bio pod vječnim snijegom i ledom (permafrost) te proces nastavka truljenja ovog materijala dodatno oslobađa još više ugljikovog dioksida.
Međutim, naučni konsenzus je da do povećanja koncentracije ugljikovog dioksida u eri u kojoj živimo, od perioda Industrijske revolucije (1), dolazi usljed naše pretjerane potrošnje fosilnih goriva. Postoji korelacija između povećanja koncentracije ugljikovog dioksida i povećanja prosječne temperature na Zemlji i naučni konsenzus, nastao nakon hiljada i hiljada studija, istraživanja, publikovanih radova, kaže kako su ove dvije pojave signifikantno povezane.
Više fosilnih goriva koja izgaramo kroz različite aktivnosti – vožnju, zagrijavanje prostorija, proizvodnju električne energije u termocentralama – oslobađa više ugljikovog dioksida u atmosferu. Nikada prije u toku postojanja čovjeka kao vrste, koncentracija ugljikovog dioksida nije bila ovoliko visoka.
Naravno, bilo je perioda u toku istorije naše planete kada je koncentracija ugljikovog dioksida bila viša i to prirodno, ali zadnji put kada je bilo tako, ljudi nije bilo na Zemlji (2).
Postoji nekoliko oblika odbacivanja naučnog konsenzusa o klimatskim promjenama:
- klimatske promjene se ne dešavaju;
- klimatske promjene nisu uzrokovane ljudskom aktivnošću, nego su prirodan ciklus;
- klimatske promjene ne predstavljaju prijetnju i nisu signifikatne;
- naglašavanje pozitivnih efekata klimatskih promjena i povećanja koncentracije ugljikovo dioksida – “moći ćemo uzgajati usjeve na Arktiku”, “biljke će biti produktivnije”, “moći ćemo uzgajati masline u Tuzli” i sl.
- vodena para je također staklenički plin i zašto se klimatske promjene ne pripisuju vodenoj pari, nego samo ugljikovom dioksidu;
- postoje naučnici i naučne institucije, pa čak i Nobelovci koje odbacuju da su klimatske promjene uzrokovane povećanjem koncentracije ugljikovog dioksida; teorije zavjera ranga “vlade nas primoravaju da trošimo manje fosilnih goriva kako bi se opstruirao progres” – posebno u vidu “vlade bogatih zemalja ne dozvoljavaju napredak siromašnim i zemljama u razvoju”.
Potonja je posebno opasna je ljudi koji su neki naučni autoritet ili bar samo imaju nominalno akademsku titulu, kada govore kako klimatske promjene nisu stvarne ili su prirodne potiču druge da im vjeruju, jer je to rekao neki ekspert, naučnik. Međutim, ovo je logička greška argumenta autoriteta – ne možemo nekome vjerovati samo zato što ima titulu, Nobelovac je i slično.
Treba imati na umu da klimatske promjene za sobom povlače niz efekata, efekata kojih mi još nismo svjesni. Najčešće se govori o povećanju nivoa mora te ugroženosti malih otočkih zemalja, poput Maldiva, ali nove projekcije govore i da bi klimatske promjene mogle prouzročiti stvaranje novih patogena, primjerice mnogo više bakterija otpornih na antibiotike (3). Dolazi i do izbjeljivanja koralnih grebena te uništavanja ovih visokovrijednih ekosistema. Klimatske promjene mogu uticati i na termohalinsku struju, na ledeni pokrivač… zapravo, ovo je pravi primjer “butterfly efekta” u kojem male promjene na jednom kraju svijeta mogu stvoriti velike promjene negdje na nekom drugom kraju svijeta.
 |
Također, biće više oluja, posebno uragana (4), a poljoprivredne kulture će postajati manje hranjive (5). Sve ovo govori u prilog tome da su klimatske promjene stvarne i da pogađaju čovječanstvo. Najdrastičnije promjene će se dešavati u područjima zemalja sa niskim BDP-om. Istovremeno, najveći skepticizam oko klimatskih promjena dolazi od grupacija koje žive u zemljama sa visokim BDP-om. Nedostatak empatije i osnovnog poznavanja nauke i prirodnih procesa, u kombinaciji sa fake news propagandom predstavljaju nesretni combo za našu vrstu.
Ideološka uvjerenja konzervativnih krugova sa početka ove priče često naglašavaju slobodno tržište i minimalnu vladinu intervenciju. Klimatske mjere često zahtijevaju regulacije i državne intervencije, što je u suprotnosti s tim principima. Slično se događalo i u periodu nučnih lockdowna – upravo su se konzervativci i neoliberali, koji se zalažu za slobodno tržište, bili najveći protivnici karantina i pristaše Great Barrington Declaration. Treba dodati i da neki konzervativci izražavaju iskreni, ali zloćudan skepticizam prema naučnim konsenzusima, vjerujući da su oni prenapuhani ili motivisani političkim agendama.
Klimatske promjene su postale polarizirano političko pitanje, gdje prihvaćanje ili odbijanje naučnih dokaza često postaje simbol identiteta i lojalnosti određenoj političkoj grupaciji.
Reference:
The post Nauka i antinauka klimatskih promjena: poricanje klimatskih promjena appeared first on Nauka govori.
Koja je vaša reakcija?
