Koregulacija štetnog online sadržaja: šta znači to i koji su izazovi i snage?

• Izazovi štetnih sadržaja su globalni, ali na Zapadnom Balkanu dodatno pogoršani: iako štetni sadržaji na internetu predstavljaju globalni problem, zemlje Zapadnog Balkana suočavaju se s dodatnim izazovima zbog slabih institucija, klijentelizma, korupcije i ekonomskog pustošenja, što dodatno ugrožava demokratske procese u regiji. Bitan segment borbe protiv ovih sadržaja je koregulacija.
• Zašto je važna borba protiv štetnih sadržaja: štetni sadržaji podrivaju povjerenje u demokratske procese: dezinformacije i propagandni sadržaji na internetu značajno ugrožavaju povjerenje građana u izborne procese, dovodeći do zbunjenosti, razočaranja i emocionalnih reakcija koje podrivaju demokratsku volju birača.
• Potreba za koregulacijom medijskog sektora: Koregulacija, koja kombinira samo-regulaciju medija i zakonsku regulaciju, predstavlja efikasan pristup u suzbijanju štetnih sadržaja. Ovaj model podržava medijske kuće da se pridržavaju profesionalnih kodeksa uz podršku i nadzor regulatornih tijela.
• Globalni i lokalni kontekst dezinformacija: Iako štetni sadržaji imaju globalne karakteristike, u zemljama Zapadnog Balkana se manifestiraju u prizemnijim i ogoljenijim oblicima. Istovremeno, ove zemlje imaju tendenciju da uvoze loše prakse iz inostranstva, dok izvoz štetnih praksi također postaje sve prisutniji.

Koregulacija je koncept u kojem se spajaju samo-regulacija i regulacija. Za razliku od samo-regulacije, koja je vidljiva u medijskom sektoru kroz djelovanja asocijacija medijskih djelatnika koji dobrovoljno slijede profesionalne kodekse, i regulacije, koja podrazumijeva zakonom uspostavljena tijela za regulaciju medijskog sektora, koregulacija uključuje oba pristupa. U medijskom sektoru, koregulacija znači da se mediji organizuju i dobrovoljno pridržavaju kodeksa, dok regulatorna tijela podržavaju te procese i služe kao “back-stop” u slučaju kršenja pravila i propisa. Koregulacija je dodatno ojačana propisima na nivou EU, kao što je Direktiva o audiovizuelnim medijskim uslugama iz 2018. godine, koja uvodi parcijalnu regulaciju online medija.

Izazovi karakteristični za zemlje Jugoistočne Evrope, naročito Zapadnog Balkana vezano za štetne sadržaje na internetu

Ovu temu je potrebno posmatrati iz šire perspektive te prepoznati da su izazovi s kojima se susrećemo u vezi sa štetnim sadržajima na internetu, kao i priroda interneta globalne prirode i korespondiraju sa globalnim trendovima.

„S jedne strane imamo čvrsto etabliranu poslovnu politiku onih koje kolokvijalno nazivamo web giants, tj. pružaoca usluga za razmjenu video sadržaja, a u koje spadaju u sve društvene mreže i Youtube, i interntskih agregatora a koja je zasnovana na jednostavnom biznis modelu ekonomije razmjera (economies of scale) i potpune dominacije tržišta bez konkurencije, te, za sada, skoro pa nikakvog efektivnog odgovora na takve poslovne orijentacije. Takvi biznis modeli rade na uspostavljenoj praksi ciljano automatiziranog plasiranja sadržaja koji donosi najveći prihod, a kakav, na žalost, po pravilu obiluje senzacionalizmom, dezinformacijama, propagandom, govorom mržnje, itd. „Smjernice zajednica različitih platformi, kako se nazivaju njihove interne procedure u vezi sa štetnim sadržajima, koliko god neadekvatna, također akcentiraju u činjenicu da one zapravo zadiru u srž javnih politika, o kojima treba da raspravljaju, usvajaju ih i implementiraju organi suverenih zemalja pojedinačno ili kolektivno na supra i međunarodnim razinama. Ovakvo stanje pokazuje ne samo moć ovih subjekata, već i konkurentnost sa suverenitetima izabranih vlada i (supra)međunarodnih institucija“, kazala je Asja Rokša-Zubčević, jedna od koautorica studije,  inače partner u kompaniji Wagner-Hatfield.

Asja Rokša-Zubčević, courtesy photo

Ove tehnološke kompanije, poput društvenih mreža i platformi za razmjenu video sadržaja, imaju ogromnu moć i dominaciju na tržištu, što im omogućava da plasiraju sadržaj koji generiše najveći prihod. Nažalost, takav sadržaj često uključuje senzacionalizam, dezinformacije, propagandu i govor mržnje, jer su ovi oblici sadržaja najčešće viralni i privlače najviše korisnika i interakcija.

K3P, štetni sadržaji i erozija demokratskih vrijednosti

„S druge strane, istorija nas uči da ovakve štetne pojave nisu uspostavljene sa pojavom online platformi i sistemima vještačke inteligencije. Ali, nikada ranije nismo svjedočili i bili izloženi u tolikoj mjeri njihovom rapidnom/instant širenju i njihovim opasnostima, te erodiranju same srži demokratskih društava. Mora se također primijetiti da prakse izvan demokratskih paradigmi, duboko unutar domena autoritarizma i drugih nedemokratskih “izama” rastu u Evropi i svijetu, gdje, ono što ja volim nazvati C3P (ili K3P u kontekstu našeg jezika), klijentelizam, korupcija i kleptokratija, te populizam, polarizacija i post-truth zadiru u svaki aspekt naših društava, daleko nas, između ostalog, pomjerajući od principa medijskih sloboda.“, objasnila je Rokša-Zubčević.

Konstantno izlaganje štetnim sadržajima na internetu doprinosi eroziji demokratskih vrijednosti i normi. Autoritarne prakse, klijentelizam, korupcija i polarizacija postaju sve prisutniji, što slabi demokratiju i njene osnovne principe, kao što su sloboda medija, transparentnost i odgovornost. Ovi aspekti poslovnih modela velikih tehnoloških kompanija stvaraju okruženje u kojem se panika i mržnja lako šire, dok se demokratski procesi i vrijednosti podrivaju, stvarajući ozbiljne izazove za društva širom svijeta.

„Demokratsko tkivo nije samo ugroženo, ono je u teškom stanju i hitno mu je potrebna (re)konsolidacija“, istakla je Rokša-Zubčević.

„Sve ovo treba staviti u kontekst ljudske prirode, koju je neko nekad adekvatno opisao da ima kapacitet da se ponaša racionalno, tek kada su sve ostale alternative iscrpljene. Kada se sve ovo stavi u kontekst zemalja Jugoistočne Evrope, naročito Zapadnog Balkana, svemu pobrojanom treba dodati generalno neadekvatan demokratski kapacitet, istaknutost svih mogućih „izama“, slabost institucija, ekonomsku i opustošenost pismenosti, oksimoronsku paradigmu vječite tranzicije“, dodala je Rokša-Zubčević.

Načini na koje štetni sadržaji na internetu škode demokratskim procesima, posebno s aspekta djelovanja na fer izbore, održavanje integriteta izbora i iz perspektive generativne umjetne tehnologije

„Svjedočili smo i svjedočimo ugroženosti poštenih i fer izbornih procesa. Ovo je posebno opasno u evropskom kontekstu i prijeti podrivaju višedecenijskih i uspješnih napora na uspostavljanju poštovanja ljudskih prava, raznolikosti, promocije kulture tolerancije i brige o integritetu informacija i izbornih procesa“, primijetila je Asja Rokša-Zubčević.

Kada se ljudi u kapacitetu glasača dovode u zabludu, to utiče na njihovo prihvatanje i razumijevanje stvarnosti, podrivajući njihovo povjerenje u jedan od najvidljivijih formi demokratije u participarnim demokratskim sistemima u obliku izlaska na birališta i iskazivanja svoje volje. Dovoljno je proširiti dezinformaciju kako neko biračko mjesto nema struje i da je zatvoreno zbog tehničkih razloga, pa da se utječe na izbore.

„Sjetićemo se skandala Cambridge Analytica, predsjedničkih izbora u SAD-u 2016., ‘vojske na tastaturama’ Rodriga Dutertea, te raznih drugih agenata širom svijeta koji koriste internet u svrhu propagiranja različitih agendi. Treba reći da se ove pojave ne dešavaju samo u zemljama koje se obično pripisuju autoritarnim ili totalitarnim režimima. Dok ostaje nejasno u kojoj su mjeri dezinformacijske kampanje uticale na rezultate npr. Brexit i američke izbore, ovi događaji su jasno doprinijeli da se dezinformacije posmatraju kao taktika „informacionog ratovanja“, a ne samo kao medijski fenomen, gdje birači postaju veoma zbunjeni, njihovo razočaranje namjerno proizvedeno, njihovo povjerenje narušeno, njihovo primarno osjećanje nesigurnosti akcentirano, što dovodi do emocionalnih reakcija i generalnog umora od ne samo participiranja nego, narodski rečeno „svega“, a što je sve savršena podloga za ispoljavanje kontrole, na razne načine. Ne zaboravimo da su glasači ti koji glasaju, ne botovi i „vojske na tastaturama“, ali da se okolnosti koje sam opisala kolokvijalno rečeno savršeno dobro „primaju“ na osjećanja ljudi, dovodeći do ugrožavanja demokratski iskazane volje, uz sve manje pristupa fer, poštenim, relevantnim i izbalansiranim informacijama.” rekla je Asja Rokša-Zubčević.

Prema njenim riječima, u zemljama regiona štetni sadržaji pružaju se u većem obimu, uz istaknuto prizemnu prizmu i ogoljenost, ali da, kako i ove zemlje imaju tendenciju da ono što uvezu izvana ili pokvare ili teže ka uvozom loših praksi, tako izgleda ove zemlje izvoze ono loše, pa se razina i tipologija štetnih sadržaja i na Zapadu, npr, okreće ka takvim rudimentarno štetnim oblicima.

„Ako govorimo o online medijima u obliku portala na primjer, neki od problema, a koje sadrži predmetna studija Vijeća Evrope koju sam ko-autorisala 2022. godine, administrativni i pravni zahtjevi za uspostavljanje i funkcionisanje online medija su potpuno neregulisani. Online mediji nemaju nikakvu obavezu registracije, kao što je to primjer u drugim zemljama. Nadalje, nedostatak relevantih i tačnih informacija (obično u obliku i formi registara), tj. rasprostranjena netransparentnost vlasništva je također vidljiva, kroz, između ostalog i rečeni nedostatak obaveze registracije. Brojni izvještaji u BiH identificiraju izostanak inače vrlo važnog Zakona o vlasništvu u medijima, kao i o oglašavanju u medijima.” dodala je Rokša-Zubčević.

Osnovni problemi regulacije online medija i internet sadržaja u BiH

„Ne zaboravimo da većina problema u vezi sa štetnim sadržajima zahtijeva uključenje samih online aktera, u ovom smislu mislim na globalne američke kompanije, za koje je ne samo BiH, nego i čitav ovaj prostor potpuno nezanimljiv zbog manje od minimalnog ekonomskog utjecaja na njihovo poslovanje. Također, ova oblast je nedovoljno privlačna donosiocima odluka iz više razloga, od neuklapanja u svakodnevno bavljenje samima sobom, do ciljanog izbjegavanja sveobuhvatnog pristupa, jer neuređena medijska oblast pogoduje držanju medija pod kontrolom, što ekonomskom, političkom i svakom drugom“.

Ona smatra da je konačno došlo vrijeme da se ozbiljno posvetimo uspostavljanju platforme za saradnju, jedne interdisciplinarne i intersektorske platforme, uz akceptiranje sistema regulacije i koregulacije, a koji su predviđeni i relevantnim EU aktima, kao odgovor na složenost i raznovrsnost online izazova (štetni onlajn sadržaj, zaštita podataka, slobodni izbori, zaštita potrošača…). Ova platforma bi okupljala relevatne institucije kao što su Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), Centralna izborna komisija (CIK) i Vijeće za konkurenciju, te Vijeće za štampu i online medije, akademsku zajednicu, nevladine organizacije koje se bave factchecking-om, itd.

U ovom smislu, Bosna i Hercegovina bi trebala uzeti u obzir mehanizam nadzora koji je predviđen relevantnim EU aktima (Digital Services Act – DSA) u obliku takozvanih koordinatora digitalnih usluga. Od država članica, ali i onih koji su u nekom obliku priključenja, se traži da odrede jedno ili više nadležnih tijela odgovornih za provođenje DSA.

Jedno od nadležnih tijela bio bi Koordinator digitalnih usluga, nezavisno tijelo sa jakim zahtjevima da svoje zadatke obavlja nepristrasno i transparentno, djelujući kao „regulatorno čvorište“ koje osigurava koherentnost i digitalnu kompetenciju. Studija predlaže da RAK, imajući u vidu iskustvo u reguliranju tradicionalnih medija i rješavanju pitanja kao što su govor mržnje i zaštita maloljetnika, kao i svoje nove nadležnosti nad platformama za razmjenu video sadržaja, bude taj koordinator, te koordinator u predloženoj platformi.

„Potrebno je  prepoznati šta su nadležnosti i dometi samoregulacije i regulacije. Kad je u pitanju npr. RAK, ova agencija nema nadležnost nad sadržajima koji su neki od najvećih generatora štetnih online sadržaja, kao što su npr. komentari na portalima. Pitanje regulacije štetnih sadržaja na društvenim mrežama također izlazi iz domena u smislu individualnih objava. Uloga regulatora u tome je sistemska, u smislu a priori postavljanja pravila, te praćenja poštivanja od strane pružaoca tih usluga, ne reagovanja na pojedinačne slučajeve, uz sve veću ulogu i same Evropske komisije. Također treba prepoznati određene tendencije ka intenzivnijem regulisanju internetskih sadržaja koji, koliko god zaista bili štetni, neće biti eliminisani usvajanjem propisa kao što smo imali priliku vidjeti na primjer u Mađarskoj, gdje se na prividnu obavezu odgovora ovom izazovu otišlo u pravcu cenzure, borbe protiv političkih neistomišljenika i kršenja prava na slobodu izražavanja.“, rekla je Rokša-Zubčević.

Dodala je kako, kao i u većini oblasti, zakonska regulativa u BiH je manje-više zadovoljavajuća, ali je primjena propisa ta gdje su vidljivi problemi.

„Naglašavam važnost nezaboravljanja ljudske prirode i pozivam se na članak koji sam prije par godina napisala u saradnji sa svojim prijateljem Bojanom Šošićem u vezi sa kvalitetnim novinarstvom i govorom mržnje. U njemu smo istakli važnost prepoznavanja činjenice da, dok god je prisutan bilo pozitivan ili negativan narativ, u bilo kojoj medijskoj formi ili platformi, on postaje moguć i oživljava se samoispunjujuće proročanstvo (self-fulfilling prophesy). Ovdje se koncept Overtonovog prozora lijepo uklapa, sa šest stepeni prihvatanja javnih ideja, od Nezamislivog, Radikalnog, Prihvatljivog, Razumnog, Popularnog, do – Politike ili uvriježenog javnog mnijenja. Kao što je to sročio jedan od zagovornika teorije Overtonovog prozora, Joseph Lehman: “ova teorija govori o tome kako ideje funkcionišu, na isti način na koji gravitacija objašnjava zašto nešto pada na zemlju, s tim da je padanje sjekire na nečiju glavu pogrešno, ali je zato korištenje gravitacije da se davljeniku dobaci spasilački pojas naravno pozitivno”. Na ovaj način se ljudi naviknu na rat kao politički i javno prihvaćen način djelovanja, čak i kao poželjnu politiku. Isto se može primijeniti i na druge oblike nanošenja štete i destruktivnih djelovanja, ali, ako se ova teorija primijeni na praksu kvalitetnog novinarstva, rezultat bi bio prihvatanje i potreba za dubinskim analitičkim narativima, konstruktivnim pojmovima, izgradnji mostova i generalne orijentacije ka boljitku.”

Pomenuta platforma za saradnju koja se pominje u studiji bi između ostalog trebala poslužiti i za usvajanja rješenja problema sa kojima se susrećeno, koja, svakako, nisu laka i zahtijevaju izlazak iz zone komfora, uz učenje, istraživanje i saradnju. Ali bolje je izabrati kompleksniji i teži put i naglasiti saradnju te ono što bismo mogli nazvati prozelitističkim novinarstvom, utemeljenom na kvaliteti, integritetu, humanosti, profesionalizmu i etici, s kreiranjem protunarativa i prokazivanjem stereotipa, propagande i govora mržnje kao onoga što stvarno jeste – opasnost po društvo i čovječanstvo. Platforma bi, u tom smislu, radila na i osiguravala konstantan tok lako razumljivih narativa kako bi se stvari pogurale u smjeru racionalnog spektra ljudskog ponašanja.

The post Koregulacija štetnog online sadržaja: šta znači to i koji su izazovi i snage? appeared first on Nauka govori.