Ableizam: kako suzbiti ovaj oblik diskriminacije

Ljudi su prirodno skloni da kategoriziraju ljude i objekte. Kategoriziramo, rijeke, biljke životinje, mjesta. To je normalno kognitivno ponašanje. Ali diskriminacija ide dalje od toga. Istraživanja pokazuju da su stavovi ljudi koji diskriminiraju odraz složenog skupa faktora, uključujući njihove sociokulturne prakse, ekonomske sile, sociološke trendove te utjecaj vjerskih i porodičnih uvjerenja, sklonost empatiji. Neki od najštetnijih oblika diskriminacije rezultat su duboko ukorijenjenih, destruktivnih generalizacija o određenoj skupini. U takvim slučajevima, ljudi njeguju nerealna, omalovažavajuća uvjerenja o grupi i njenim članovima, dok istovremeno održavaju osjećaj moralne ili intelektualne superiornosti svoje vlastite grupe. Ti pojedinci svjesni su svojih negativnih emocija prema članovima grupe i namjeravaju ih povrijediti, oštetiti ili ih izbjegavati. Ableizam je još jedan oblik diskriminacije ili predrasuda prema osobama s invaliditetom, a nekad je umotan u želju da se pomogne i snishodljivost.

Ova vrsta diskriminacije može se manifestirati na različite načine, uključujući stigmatizaciju, ograničavanje pristupa resursima ili uslugama, ili ignorisanje potreba i iskustava osoba s invaliditetom. O ovoj vrsti diskriminacije te načinima kako da se prevaziđe, razgovarali smo sa Merimom Sorguč, koja je završila italijanski jezik i historiju umjetnosti, a trenutno radi za jednu italijansku marketinšku agenciju. Sorguč je bila učesnica i nekoliko slikarskih izložbi, a na jednoj je izlagala ručno oslikan namještaj. Trenutno slika na svili, radi ručno oslikane svilene šalove i marame. Također je nastupala i u dvije predstave.

Mnogo je primjera situacija u kojima se osobe s invaliditetom osjećaju  diskriminirano ili nepravedno tretirano. Često onima koji nemaju invaliditet ni ne pada napamet da rade nešto što nije prijatno osobama s invaliditetom ili je čak ponižavajuće i diskriminirajuće.

„Primjeri diskriminacije prema osobama sa invaliditetom su svakodnevni, a najviše su očiti kada nije omogućen pristup, bilo da su to prodavnice, kulturne institucije, restorani, kafići, poslovni prostori, obrazovne institucije… Ta vrsta diskriminacije je posebno opasna i teška, jer automatski dovodi do smanjenih mogućnosti za obrazovanjem ili poslovnim prilikama, što su osnove za kvalitetan život. Često se desi da ljudi imaju predrasude u startu, pa izostanu onda i jednake šanse. Također, svijest ljudi je nešto na čemu se treba još mnogo raditi. Parkiranje na trotarima i ispred rampi ili parkiranje na mjesta za osobe sa invaliditetom su još uvijek prečesta pojava koja pokazuje kolika je (ne)svijest prisutna u našem društvu. Zauzimanje prostora i onemogućavanje kretanja je vjerojatno najčešća pojava koja se zbog nesvjesnosti desi“, kazala je Merima Sorguč za Nauka govori.

Edukacija je ključna u borbi protiv ableizma. Možemo naučiti o iskustvima i potrebama osoba s invaliditetom kako bi razumjeli da naši postupci mogu utjecati na druge ljude. Važno je aktivno slušati osobe s invaliditetom kako biste razumjeli njihove perspektive, iskustva i potrebe. Na pitanje o tome koja ponašanja ili izrazi koji su neugodni i uvređujući te bismo ih trebali izbjegavati, Merima je prvo napomenula da postoji jedan izraz koji je često korišten, a nepotreban je i zapravo ružan.

„Voljela bih prvenstveno kada bismo izbacili iz upotrebe termin ‘posebne potrebe’. Taj termin, iako često korišten, je nepotreban i pogrešan“, kazala je Sorguč.

„Komentari i očiti pogledi ljudi su svakodnevna pojava. Razumijem da ljudi imaju potrebu da zadovolje znatiželju, da postavljaju pitanja. I to se dešava konstantno: dešavalo se na poslu, na fakultetu, društvenim događajima… Da ne dođe do zabune, uvijek podržavam dijalog, na pitanja uvijek rado odgovaram, ali bih voljela da su ljudi svjesni toga da sam i ja cjelovita individua, koju ne čini samo jedan segment njene tjelesnosti. Pretjeran fokus na ovaj segment života je često neugodan, kao i komentari bez ikakvog filtera. Znalo se desiti da čak i moji prijatelji dožive neprijatnosti zbog komentara koji su njima upućeni, kao kada je jedna gospođa moju prijateljicu nazvala ‘pomagalom‘”, dodala je.

„Često me ljudi pitaju da li preferiram kada pričaju sa mnom, da stoje ili da se sagnu, pa da smo na istoj visini. Za mene lično je potpuno svejedno, bitno mi je da se i sagovornik osjeća prijatno”.

Ona je dodala i kako problem nije samo u komentarima bez ikakvog filtera koji su direktno vezani za njen invaliditet, nego je nekada to i način na koji ljudi pričaju sa mnom u najbanalnijim situacijama. Infantiliziranje je potpuno nepotrebno i beskorisno i zaista uvrijedljivo.

Objašnjavati osobi s invaliditetom kako preći ulicu, ili reći da „ne izgledaju kao da imaju invaliditet”, snishodljivost, tretiranje osoba s invaliditetom kao da su djeca, također su primjeri ableizma i nisu puno manje problematični od davanja kandidatima bez invaliditeta prednosti pri zapošljavanju.

„Voljela bih kada bi pristup prema osobama sa invaliditetom općenito, a posebno prema ljudima koji koriste kolica, bio otvoreniji. Mislim konkretno na otvoren i zdrav dijalog. Još uvijek me iznenadi koliko se malo razmišlja o tome kako da se zaista u realnosti izgradi inkluzivno društvo. Jedna anegdota sa skorijeg putovanja: soba u divnom hotelu je trebala biti prilagođena za osobe sa invaliditetom. Bila je široka i prostrana, kupatilo je u potpunosti bilo prilagođeno. Dolazim do kreveta, a krevet moje visine kada bih stajala. Ja imam mogućnost i da stanem na noge, pa sam uspjela da se popnem, ali osoba koja nema tu mogućnost ne bi mogla sama da se prebaci iz kolica u krevet. I to su te, nekome banalnosti, koje malo pomalo kreiraju zaista inkluzivnost. A ti propusti proizilaze iz neizgrađenog i otvorenog dijaloga“, ispričala je Sorguč.

Promjena jezičnih navika i ponašanja može pomoći u suzbijanju ableizma. To može uključivati ​​izbjegavanje upotrebe uvredljivih ili degradirajućih izraza, kao i aktivno traženje načina kako pružiti podršku osobama s invaliditetom.

Postoje i situacije i primjeri ponašanja, događaja i situacija koji pomažu osobama s invaliditetom da se osjećaju prihvaćenije u društvu.

„Iako često stavljamo akcent na one sfere života koje trebaju riješenje, ipak nije sve tako negativno. Bilo je zaista divnih perioda mog života u kojima sam imala veliku podršku i u kojima je sve teklo glatko. Npr. dani studiranja na Filozofskom fakultetu, koji je prilagođen, su bili divni. Kao i svakom studentu, najveća briga je bila polaganje ispita. Moram naglasiti da stručan tim profesora konstantno doprinosi većem kvalitetu obrazovanja za studente sa invaliditetom, kroz konstantnu edukaciju, asistivnu tehnologiju, radionice i podršku. Poslije toga su uslijedili divni projekti. Imala sam veliku privilegiju da učestvujem u dvije predstave, iako nisam profesionalna glumica. To mi pokazuje želju umjetnika da istražuju tematiku invaliditeta i da daju doprinos inkluzivnijem društvu“, dodala je Sorguč, referirajući se na predstave All inclusive, 2019. i  Ovdje i sada, 2023.

Na pitanje koje promjene u percepciji ili ponašanju ljudi bi najviše doprinijele smanjenju ableizma i poboljšanju položaja osoba s invaliditetom u društvu, Sorguč je odgovorila kako ključ za ovo leži u otvorenosti.

„Razumijem da to nije lako za ljude koji se nikada nisu susretali sa osobama sa invaliditetom. Empatija još uvijek postoji, samo se trebamo riješiti straha od percepcije prema ljudima sa drugačijim tijelima. Zaista više štete nastane iz neznanja i straha. Nekako mi se čini da to neznanje proizilazi iz straha, a iz straha još više neznanja. A sve se može popraviti otvorenošću, kako ljudi sa invaliditetom koji konstantno svojim zalaganjem i iskrenošću mijenjaju svijest, tako i spremnošću ljudi da saslušaju i prihvate drugačiju normalnost“, kazala je Merima Sorguč.

Fotografija na naslovnoj strani: Imrana Kapetanović

Ovaj članak je nastao uz podršku:

The post Ableizam: kako suzbiti ovaj oblik diskriminacije appeared first on Nauka govori.