Nizbrdica

Evropski narodi koji poznaju demokratsko društveno uređenje duže od Srba, politikom se bave vrlo rijetko – onda kada glasaju. Sa druge strane, mi Srbi ne izlazimo iz političkog plićaka, osim taj jedan dan – kada glasamo. Tada se prepustimo trendu, sitnom koristoljublju ili onom snažnom monarhisti u nama (vlast je vlast). Taj gen monarhije, za koji neću reći da je loš, vječito traga za silom i liderima. Srbin silu voli i kada sve radi da je sruši, a vazda je ruši sebi na štetu. Loše procjene i maliciozni šaptači jaka su poluga ove nizbrdice kojom se kotrljamo. 

I inat je česta motivacija u glasačkom biću prosječnog Srbina od kojeg nerijetko čujemo „glasao sam protiv“. Strašno! Zamislite u kakvom problemu je osoba koja „nad sobom“ želi plodove negacije. 

Svi ovi problemi sa kojima se naš dobri i nesnađeni narod susreće, proističu iz potpunog nerazumijevanja politike. Neznanje je generalno najveći problem srpskog roda, egoizam (to i jeste osobina gluperdi) i neznanje. Olako i sa velikim samopouzdanjem spremni smo pričati o temama i pojavima o kojima ne znamo ništa. Politika, religija i filozofija neiscrpna su inspiracija u ovom društvu sklonom zavisti, osudi i kritici.

A kako razumjeti nešto o čemu ne učimo, ne informišemo se osim kroz medije i ne posmatramo osim iz ugla vlastitih patologija. Stvari moramo gledati kroz njihov smisao, kroz odgovornosti koje određeno djelovanje nosi, a ne kroz benefite i naše želje za istim.

Stim u vezi, želim da kažem, a mnoge ću naljutiti, da je politika najteži posao na svijetu. Ona kreira našu stvarnost, budućnost, vrijednosti, pa donekle čak i mišljenje. Sila djelovanja koja je po svojoj priorodi satkana od ideje, mašte i vizije – takva bi trebalo da bude. Politika je posao uticaja, moći, vladanja i svih posljedica istog.

Potpuno mi je jasno da gledajući mnoge političare na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, čovjek stiče utisak da je politika igra šarlatana, oportunista, ljudi nesposobnih za bilo šta drugo, ali nije. Ne definišu politiku političari, već ona definiše njih i ona nama pokazuje ko je u toj igri kakav igrač. A razni su igrači i razne utakmice. 

Građani treba da prate politiku i da znaju šta je to što ona može da nam pruži. Samo jasna i realna očekivanja daju mogućnost mjerenja rezultata i dovode nas u priliku da na osnovu istih nekoga nagradimo ili kaznimo. Kroz takvu selekciju dolazi se do najboljeg igrača, a i do jasne slike šta je to što građani žele od politike. Jer i želje su razne, a vrlo često i kontradiktorne.

Ko može da vodi i koga uopšte zaslužuje narod koji ne zna šta želi. Koji ne zna da li mu je važniji komfor ili sloboda, lično ili opšte, interes ili zakon, moral ili uspjeh, cilj ili čast, vjera ili večera. Svi ovi izbori legitimni su, ali moraju da budu naši. Moramo ponijeti dio odgovornosti, jer u njoj naš je (narodni) politički legitimitet. Jedino odgovornost, a prije nje znanje, pruža nam šansu da kreiramo svoju budućnost, svoju vlast i svoju politiku. Srpsku politiku.