Otpustimo strah!

 Sve manje smo posvećeni učenju i mijenjanju sebe. Udaljavamo se od sopstva do neprepoznavanja. Drugi nam oblikuju izgled i misli.

    Jutro započinje  strašnom i surovom viješću. Neko je nekog ubio,  pregazio, zapalio, zaklao. Do podne su o tome izvještaji porodice i komšija žrtve, a do večeri nagađanja novinara, specijalne emisije i tako danima do nove tragedije. Svi učestvujemo u teorijama zavjere. Svi osuđujemo!Jako mi je žao zbog nedužne smrti, ali sto je previše - previše je! Dopustimo ožalošćenoj porodici privatnost da oplakuju žrtvu nasilja.

    Dani su obojeni tragedijama ,skandalima, tračvima, pa kako da se posvetimo sebi? Između najava vremenskih katastrofa i vijesti o ratu čovjek polako prelazi u iščekivanje . Tad mu je strah bliži od bilo koje druge emocije. A kad se dan za danom družimo sa strahom sve manje nalikujemo čovjeku,a sve više ovcama.

    Promiče nam istina. Pitanje :" Ko to ima koristi od našeg straha ?", ostaje na usnama heroja življenja.

Većina je začarana TV licima ( često su to i političari ) koja ravnomjerno kucaju na vrata roditeljstva, patriotizma, prošlosti. Kapaju kap po kap ljutnje i gorčine ne bi li u nama dotakli onaj prag preko koga se ne prelazi.

  Vrhunac tih nastupa su priče o ratu. Mantra "samo da rata ne bude" je zaslužila da preraste u odu "Biće mir !". Radimo i živimo u miru. Odgojimo djecu da vole porodicu, bližnjeg i da je znanje ključ do uspjeha i istine. 

Toliko je uspješnih mladih ljudi u ovom gradu ( i zemlji ) , a nemaju mjesta na pr. u Dnevniku ni pod ' zanimljivosti '. Upoznajmo Danila , Anu , Jelenu               ( nagradjeni na Olimpijadi znanja održanoj u Hagu ) i podržimo svu djecu koja se trude da naprave neki rezultat , makar to bila pomoć baki kad prelazi ulicu. Oni su budućnost!