Živimo li u simulaciji?

Moderni koncept simulacije, iznio je i popularizovao filozof Nick Bostrom na samom početku dvadesetog vijeka. U srži Bostromove ideje je da možda ništa od ovoga nije stvarno i da je vrlo vjerovatno da smo proizvod neke replike stvarnosti.

Pojavile su se razne teorije kako bi ovo moglo funkcionirati. Jedna od njih je tamo negdje postoje ljudi iz budućnosti, koji su pokrenuli složenu simulaciju kako bi iskusili kako je njihovo društvo nastalo, a mi smo samo dio te simulacije.

Ta napredna civilizacija, mogla bi jednostavno pratiti svoju istoriju da bi razumjela šta je prethodilo njihovom postojanju.

U svakom slučaju, sve što jesmo je čista kreacija nečega daleko naprednijeg od nas. Na ovu ideju nadovezao se i Elon Musk, ističući da je naš napredak u stvarima poput video igara i virtualne stvarnosti potencijalni dokaz da simulacija postoji.

Ovo donekle i ima smisla, jer ako već nastojimo stvoriti najrealističnija iskustva samo radi zabave, zašto to ne bismo radili i u druge svrhe?

Ipak, sve zavisi od toga koliko napredno čovječanstvo može postati. Ali ideja je jedno, a fizički dokazi su drugo.

Dakle, ako se osvrnemo oko sebe, možemo li pronaći stvarne pokazatelje (ili barem nagovještaje) da zaista živimo u simulaciji?

Fizički dokazi

Za mnoge, razna ograničenja koja posjeduje naš fizički svemir (u smislu onoga što je moguće) je jedan od dokaza da smo dio matriksa.

Planckova dužina, teorija struna i brzina svjetlosti

Na primjer, Planckova dužina se koristi za mjerenje najmanjih mogućih veličina u kosmosu, pa su neki postavili pitanje da li bi ove izuzetno male jedinice mogle biti izgrađene od piksela, slično kao u kompjuterskoj simulaciji.

Prema ovoj ideji, stvarnost je izgrađena i renderirana od nebrojenog broja takvih jedinica.

Postoje slične ideje i u drugim poljima, poput teorije struna. Prema ovoj hipotezi, strune predstavljaju bitove podataka, a ovi sićušni bitovi grade naš hipotetički svijet.

Brzina svjetlosti je sljedeći faktor o kojem ćemo pisati u sklopu ove teme. Znamo da brzina svjetlosti iznosi približno 300.000 km/s i da ta brzina ne može biti prekoračena.

Ali, neki teoretičari simulacije bi postavili pitanje: Šta ako je brzina svjetlosti ograničena zbog toga, jer je to zapravo brzina kojom naš program obrađuje informacije?

Samim tim, ako bismo nekako putovali brže od brzine svjetlosti do granice opaživog svemira, mogli bismo nekako završiti u nečemu što još nije potpuno programirano, negdje izvan matriksa u kojem živimo.

Postoje čak i prijedlozi da su ove “simulacijske granice” zapravo razlog zašto još nismo stupili u kontakt sa vanzemaljskim civilizacijama.

Zbog toga bi naša očigledna usamljenost mogla biti samo zbog toga, jer to odgovara kodu koji su naši “programeri” odabrali.

Multiverzum

Ovo sve nas vodi do još jedne, sve popularnije teorije o postojanju multiverzuma. Prema ovoj teoriji, ne postoji samo jedna verzija svemira (u kojem mi postojimo), već beskonačan broj potencijalnih svemira.

Ako razmislimo o ovom konceptu kroz prizmu teorije simulacije, multiverzum bi mogli posmatrati kao predstavnika više verzija simulacije, koji se iznova i iznova pokreće sa različitim varijablama i parametrima.

U jednoj verziji simulacije, ljudska istorija se odvija isto, osim što se atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda nikada nije dogodio. U drugoj verziji simulacije, internet nikada nije izumljen.

Sve zavisi od toga šta kontrolori simulacije odluče da se dogodi.

Dakle, ako multiverzum zaista postoji, vjerovatnoća da živimo u simulaciji se dramatično povećava. Ali, šta je sa našim vlastitim, stvarnim životnim iskustvima?

Postoje li znakovi simulacije u svakodnevnom životu kakvog poznajemo?

Mandela efekat i déjà vu

Još jedan od mogućih dokaza da živimo u simulaciji je scenarij kolektivne lažne svijesti koji nazivamo Mandela efekat.

To je fenomen, kada veliki broj ljudi pogrešno pamti stvari, na mali ili veliki (ali sličan) način.

Fenomen je dobio ime po Nelsonu Mandeli, zato što je ogroman broj ljudi vjerovao da je on umro u zatvoru u osamdesetima, a zapravo umro je 2013. godine.

Ovu kolektivno pogrešno sjećanje je teško objasniti, ali mnogi vjeruju da se to događa zbog greške u matrici.

Teoretičari zavjere su slično objašnjenje dali i za déjà vu. Prema njima, ovakvi slučajevi bi mogli predstavljati neku vrstu otiska, prenesenog iz jedne simulacije u drugu.

Možda bi se moglo reći da je ovo sve stvar perspektive, ali u tome bi mogao ležati jedan od najvećih razloga zašto naš život možda nije stvaran.

Ako malo bolje razmislimo, da li bi naše subjektivno iskustvo možda moglo biti simulacija? Naši mozgovi stalno koriste naša prošla iskustva da bi interpretirali, razumjeli i obrađivali svijet oko nas.

Popularni naučnik Neil deGrasse Tyson je ranije procijenio da su šanse da živimo u simulaciji 50:50, ali možda to nikada neće biti moguće dokazati ni na koji način.

Foto naslovnice: Freepik