Ugljenične farme poljoprivredu čine održivijom

Emisije gasova staklene bašte ostavljaju brojne negativne posljedice na planetu, kao što je zagađenje vazduha, povećanje kiselosti okeana i problem o kojem se možda i najviše govori – globalno zagrijavanje. Istraživanja koja su rađena u gotovo svim krajevima svijeta pokazala su da je značajnu odgovornost za emitovanje ovih emisija ponijela poljoprivreda. Zbog toga svjetski naučnici iznalaze načine kako da poljoprivredne prakse učine održivijim primjenjujući, recimo, principe regenerativne poljoprivrede. Među održivim idejama koje se realizuju uglavnom u dalekim zemljama, jedna se rodila upravo u Srbiji. Ovo je priča Tare Lazarević, učenice Gimnazije u Zaječaru, koja je svoje vrijeme i znanje usmjerila na praktična rješenja, koja našu prirodu mogu da učine zdravijom sredinom za život.

Djetinjstvo ispunjeno vremenom provedenim u prirodi, kroz igru i pomaganje baki i deki oko poslova u njihovoj bašti, probudilo je u Tari još u osnovnoj školi ljubav prema prirodnim naukama, koja se kasnije spontano razvila u ljubav prema ekologiji. Desetak godina kasnije Tarina odgovornost prema prirodi dolazi do izražaja, posebno kroz učestvovanje na Svjetskoj olimpijadi zaštite životne sredine i održivog razvoja. Razmišljajući o odabiru teme za takmičenje, Tara je tragala za rješenjima koja će biti inovativnija od onih za koje, uglavnom, svi znaju. Njen konačan izbor bilo je predstavljanje ideje projektovanja ugljeničnih farmi na teritoriji Srbije.

U FOKUSU:

• ZAJEDNIČKIM SNAGAMA DO POBOLJŠANJA U OČUVANJU PRIRODE
• ULAGANJEM U ODRŽIVOST UNAPREĐUJEMO ŽIVOTNU SREDINU I POSLOVNI AMBIJENT
• ŠETAJ, RECIKLIRAJ, ZARADI TOKENE

Šta su ugljenične farme?

Objašnjavajući najšire značenje pojma, Tara je istakla da su ugljenične farme i farme za koje mi znamo zapravo veoma slične na prvi pogled, ali da su sitne promjene one koje prave značajnu razliku i čine ugljenične farme održivijim. Kao što i samo ime ukazuje, riječ je o farmama koje imaju veći kapacitet da zadrže ugljenik u zemljištu. Ovo se postiže na različite načine, kao što je primjena kompostiranja, uzgajanje i pokrivanje određenih tipova usjeva i drugo.

− S obzirom na to da svaka porodica približno baci 30 odsto namirnica koje bi mogle da posluže za kompostiranje, u okolnim mjestima bi postojali posebni kontejneri za odlaganje takvog otpada i oni bi se prevozili do farmi na svaka dva do tri dana − objašnjava Tara.

Ovakve farme prostirale bi se na znatno većim površinama od uobičajenih i ne bi bile namijenjene za ličnu upotrebu. Postoji još jedan važan uslov koji se postavlja, a koji će ugljenične farme činiti drugačijim. Naime, prostor oko farmi zahtijeva pošumljavanje i isplaniranu ispašu, dok fabrikama neće biti mjesto u bližoj okolini. Kako Tara navodi, fokus ugljeničnih farmi jeste na smanjenju viška ugljenika, ali uporedo bi se doprinosilo i rješavanju drugih problema. S obzirom na to da efekat staklene bašte pospješuje požare, suše i poplave, širom primjenom ovakvih farmi, uticalo bi se na ublažavanje vremenskih nepogoda. Pored toga, obogaćeno zemljište donosilo bi više prinosa, koji bi bili donirani onima koji nemaju dovoljno hrane, čime se ublažava i problem gladi i siromaštva.

Priredila: Katarina Vuinac

Tekst u cijelosti pročitajte u Magazinu Energetskog portala OČUVANJE PRIRODE.