Šta te briga!?

Trpljenje jeste spasenje, baš kao i njegov vremenski izraz - strpljenje. Srbi u svom genetskom kodu imaju duboko urezane obe ove vrline, ali njih nikako ne smijemo pomiješati sa bezvoljnošću, letargijom i nezainteresovanošću. Sve ono što utiče na moj život, život moje porodice i moga naroda, mora da me zanima. To se zove dužnost - odgovornost.

Stav o samome sebi, o vlastitom životu, životu svojih najmilijih i društva u kojem živiš ne može da se odvoji, odrodi ili ignoriše u kontekstu politike kao sveprisutnog segmenta života. Politika je zrak društvene svijesti, a društvena svijest miris, okus i boja toga zraka. Dvojsmjerna ulica, kako kažu.

"Šta me briga?" jedan je vid autodestrukcije, društvenog suicida, samoisključivanja. Zašto bi to iko normalan želio? Možda se radi o odbrambenom mehanizmu (ako se isključim nisam mali i nemoćan) ili je riječ o egoizmu (ne dam im satisfakciju da me uključe), a politika nije ta koja uključuje, već sistem. Politika je zrak, ona je tu pa tu, u nama i oko nas. Nemamo moć izbora.

Sistem je taj koji traži potvrdu involviranosti, dokaz, preuzimanje vlastitog udjela u odgovornosti. Neko od odgovornosti bježi, ali i za te postoji naziv.

Ma šta svako od nas mislio o društvenom sistemu, uređenju i politici, suludo je samom sebi oduzeti uticaj. On jeste malen, ali ne zasipa golub šumski požar vodom iz kljuna da bi isti ugasio, već da bi odabrao stranu, da bi se opredijelio, iskazao stav. 

I čovjek mora da ima stav i bilo bi zrelo da se opredijeli, pa zašta god, ali nikako za "Šta me briga!".

Tek kada se opredijelimo počinje trpljenje i strpljenje, jer politika je uvijek iz naroda, a nikada narodna. Politika nije ni od političara, ona je svoja. Kao snažna bujica sa vrha planine koju tek u podnožju možemo blago preusmjeriti. Vrh nikada nije bio Srpski, a bujice smo osjetili i osjećamo - trpimo, sprovodimo, pa i blokiramo (tijelima).

Svi trpe, manje ili više, te stim u vezi, ni obaveze i prava nisu za sve isti. Svakome njegovo!