Ko je kriv?

Mediji i politika obraćaju se istom tržištu, imaju istu ciljnu grupu, iste mušterije i veoma slične dugoročne ciljeve. Ključna figura bavljenja politikom je glasačko tijelo, dok mediji isto to nazivaju javnim mnjenjem - narod.

A narod sluđen.

Nisam ljubitelj ove riječi koja nas upućuje na postojanje krivca, jer na krivca imaju pravo samo slabi, ograničeni i poremećeni, a svi drugi trebalo bi da su krivi sami sebi. 

No međutim, fakt je da narodu dobro nije. Ne toliko na nivou stvarnosti koliko na nivou vlastite odluke, ali samo se odluka računa. Onaj ko je odlučio da mu je loše, njemu je loše i uz mohito. A zašto? Zato što je sluđen neprekidnim uticajem dveju sila koje se konstantno bave glasačkim tijelom, odnosno javnim mnjenjem.

Dakle politika i mediji su krivi... ali u rcu-Q.

Kriv je narod i to svaki pojedinac poimenice. Zašto? Zato što narod kreira tražnju. Stav naroda je tražnja, a sve što narod traži stane u stomak. To sad zovu normalan život, dostojan čovjeka. Uz to se neminovno vezuje još jedan ponižavajući i siledžijski termin - pravna država.

Pravda za krave u toru. 

Jedi, pij i ne pitaj puno.

Budi šaraf!

Šta hoćeš sit si!? Ćuti i čekaj klanje!

I mi ćutimo i čekamo. Da li je to sporno? Ne. Sporno je to što smo nezadovoljni, a ne radimo ništa kako bi se probudili u nekom novom danu, na nekom novom mjestu, okruženi nekim novim ljudima. Istini za volju ima onih koji promjenu pokušaju učiniti odlaskom u Njemačku, ali i njemački sendvič je sendvič. Bogatiji je, veći, ukusniji, ali je sendvič, nije ideja, nije hrabrost, nije snaga i svakako nije ljubav. 

I ne pričam ja ovde o promjeni vlasti ili osudi medija, ja pričam o našem odnosu prema ove dvije pojave koje najviše utiču na narodnu stvarnost. Zašto smo sami sebe odvojili od prava na uticaj? Zašto ne govorimo, zašto ne mislimo, zašto ne vjerujemo, ne maštamo i ne sanjamo? Zašto ne tražimo i ne dajemo? Ko nas je amnestirao odgovornosti?

Naša slabost, kukavičluk i glad!

Pohlepa, zavist i malodušnost.

Vjera u pepeo, a okretanje leđa vječnosti.

Uticaj naroda sila je koja se ničim ne može izmjeriti, slomiti i zaustaviti onda kada se pravilno usmjeri, ali je takođe i najveća autodestruktivna sila kada stomak postane svetinja, a nebo smijurija.

Tad ne samo da se o jadu zabavimo, nego se i jad zabavi narodom.                                                                    Piše: Mladen