Korablja za znanje – Srednjovjekovni znanstvenik Kasiodor Senator

Nekada u petom stoljeću, svijet je propao. Nitko nije bio siguran u kojem je trenutku propao, ali svima je bilo jasno da žive u vremenu nakon kraja. Staro je Rimsko Carstvo umrlo i nastupilo je doba rata, straha i propadanja. Polja su ostala neobrađena, ceste nije imao tko održavati, a trgovinski sustav se slomio. Nastupili su masovna glad i umiranje. Stanovništvo Europe naglo se smanjilo. Gradovi su postali smiješne karikature svojih nekadašnjih oblika. Nekadašnji deseci tisuća ponosnih građana sveli su se na nekoliko stotina uplašenih ljudi, stisnutih u jednom gradskom bloku ili zgradi. Nekadašnji velegrad Arles u južnoj Francuskoj sveo se na gradsku arenu. U Britaniji su gradovi potpuno nestali. Rim je od milijunskog velegrada postao mali gradić. Na Forumu su pasle krave.

Iako je rimski sustav javnog obrazovanja nestao zajedno s carstvom, rimsko je obrazovanje, poput mrtvaca kojem su još rasli kosa i nokti, još živjelo u privatnim knjižnicama. Bogatiji su patriciji još mogli svojoj djeci unajmiti učitelja. Međutim, i sustav znanja je popucao zajedno s tetivama koje su Carstvo držale na okupu. Da bi se neko znanje zaboravilo, nije potrebno da ga se spaljuje na lomačama. Dovoljno je da se za njega prestane mariti. Kako je iščezla rimska birokracija, obrazovani ljudi koji znaju vješto govoriti i pisati postali su nepotrebnima. Tako su i knjige počele nestajati. Pismenost je nestala iz društva, knjižnice su zapuštene, a papirus na kojem su knjige bile zapisane se raspadao. Tada je, da bi neko književno djelo preživjelo, bilo potrebno neprestano prepisivanje, što je spor, težak i skup proces. A ljudi su naprosto imali važnijeg posla.

U takvome svijetu djelovao je Flavije Magno Aurelije Kasiodor Senator. Bio je rimski patricij, kršćanin i pripadnik ugledne obitelji, što njegovo prezime jasno odražava. Međutim, u njegovo vrijeme rimskim patricijima nije ostalo mnogo od nekadašnje veličajnosti. Kasiodor je služio ostrogotskim kraljevima Italije, potomcima barbara koji su opljačkali domove njegovih sunarodnjaka. Bio je njihov sekretar, čak i konzul. Gledao je kako ubijaju Boecija, najvećeg učenjaka kasne antike. Nastojao je spasiti što se dalo spasiti od rimske civilizacije, ali prije svega održati mir u Italiji. Smatrao je da Goti i Rimljani mogu živjeti zajedno. Najviše je kod ljudi cijenio njihov karakter. U jednom je pismu, sastavljenom u ime kralja Atalarika, zapisao da obrazovanje uzdiže čovjeka skromna porijekla na razinu plemića. U drugom je pak pismu upozorio senatore da ne zanemaruju obrazovanje svoje djece, a posebno ih je ukorio zbog smanjivanja plaća učitelja – jer, kako je zapisao, sramota je da se više plaća glumce i zabavljače nego one koji oblikuju karakter ljudi.

Naposljetku su se sve Kasiodorove nade izjalovile. Kada je istočni rimski car Justinijan odlučio vratiti Italiju u krilo carstva, Ostrogoti su se počeli iskaljivati na Rimljanima. Kralj Vitigis naredio je da se pobije sve senatore. Ni Justinijanova vojska nije bila mnogo uviđavnija prilikom osvajanja. Tijekom gotovo trideset godina okrutnog, nemilosrdnog rata, Italija je svedena na gomilu ruševina. Čak se niti nakon konačnog poraza Ostrogota Rimljani nisu imali čemu veseliti, jer je invazija novih barbara, Langobarda, poništila gotovo sve Justinijanove uspjehe.

Kasiodor je preživio sve ove strahote. Na početku Ostrogotskog rata, oko 540. godine, povukao se na obiteljsko imanje na samom jugu Italije, kod grada Squillace. Ondje je osnovao samostan koji je nazvao Vivarium, što znači ribnjak, i napustio javni život. Tada je odlučio da će, kada već nije uspio spasiti civilizaciju, barem konzervirati njezine tragove. Njegov je samostan postao utočište za knjige. Nije štedio troška – dopremao je rukopise odasvuda. Kako je bilo nužno prepisivati raspadajuće primjerke, Kasiodor je osnovao i skriptorij, gdje su vrijedni monasi ručno izrađivali njihove kopije. Redovnicima je bilo važno ponajprije sačuvati kršćanske spise. Međutim, Kasiodor je odlučio ići korak dalje. Neće spašavati samo kršćansko znanje; spasit će sve znanje. U njegovoj su knjižnici bili dobrodošli i Vergilije, i Ciceron, i Hipokrat.

Bio je to veliki pothvat. Prije svega, valja razumjeti da samostani prvotno nisu bili zamišljeni kao središta znanja. Bile su to asketske institucije u kojima su pobožni ljudi htjeli živjeti odvojeno od društva i trapiti se. Ako su imali posla s prepisivanjem, prepisivali su Bibliju i kršćanske teologe, a ne poganske poeme o Jupiterovim ljubavnim pustolovinama. Kasiodor je morao uvjeriti svoje monahe da je spašavanje znanja pothvat koji ima intrinzičnu vrijednost, koji koristi cijelome čovječanstvu, pa stoga i kršćanstvu. Tvrdio je da se prepisivanjem knjiga i čuvanjem znanja služi Bogu. Inzistirao je da se sve tekstove prepisuje točno onako kako izgledaju u originalu, bez cenzure ili skraćivanja. Kako bi njegovi prepisivači mogli raditi i danju i noću, opremio je svoj skriptorij mehaničkim uljanicama koje su se automatski punile, a postavio je ondje i sunčanu i vodenu uru, kako bi se uvijek znalo koliko je sati.

Kasiodorova književna radionica odlikovala se mnogim novotarijama. Njegovi su monasi prepisivali rukopise ne u svitke, kako je to u antici bilo uobičajeno, nego u kodekse, odnosno knjige kakve danas poznajemo, s uvezanim stranicama. Radi preglednosti, Kasiodor je razvio sustav razdvajanja teksta u poglavlja, a osmislio je i sustav kazala i indeksa. Ostavio je i upute za uvezivanje i ukrašavanje. Njegovi kodeksi nisu bili sastavljeni od djela istih autora, nego od djela iste tematike – medicina, poljoprivreda, teologija, itd. Svoju viziju klasifikacije znanja Kasiodor je iznio u svojim Institucijama bogoslovne i svjetovne književnosti (Institutiones divinarum et saecularium litterarum) i ta je knjiga služila redovnicima kao svojevrsni vodič kroz literaturu.

Osim navedenih radova, Kasiodor je iza sebe ostavio i veliku zbirku pisama koje je sastavio u ime otrogotskih kraljeva tijekom svoje službe. Ona nosi ime Variae, ili „svaštara“, i poslužila je kao uzor za razvoj službene diplomatike u srednjem vijeku. Među njegovim djelima su i teološke knjige, poput komentara na Knjigu psalama. Napisao je i veliko djelo o povijesti Gota, ali ono nažalost nije sačuvano. Zub vremena nije štedio ni njegova djela. Već u dubokoj starosti, sastavio je djelo o pravilnom pisanju, De ortographia, kako bi olakšao posao svojim prepisivačima. Naime, tada je već bilo teško pronaći pismene ljude za rad u njegovom skriptoriju.

Kasiodor je, unatoč tome što je njegovo vrijeme bilo vjerojatno najgore u europskoj povijesti, obilježeno gotovo neprestanim ratovima, glađu i kugom, živio preko devedeset godina. Umro je krajem 6. stoljeća. Jedina njegova politička aktivnost nakon pada Ostrogotskog Kraljevstva bila je misija u Konstantinopol, gdje je oko 550. godine otputovao kao papin poslanik caru Justinijanu. Njegov je Vivarium pak, tijekom stotinjak godina svojeg postojanja, tiho širio pisanu riječ onime što je ostalo od rimskog svijeta. Rukopisi su prenošeni dalje u Italiju, gdje su ponovno prepisivani, a prijepisi prijepisa kasnije su dospjeli preko Alpa, dalje u Europu, sve do Irske. Međutim, što je još važnije, običaj prepisivanja knjiga postao je sastavnim dijelom redovničkog života. Između pjevanja psalama i rada u poljima, redovnici bi pažljivo prepisivali Plinijeve knjige o prirodoslovlju, Ptolomejevu geografiju i astronomiju, ili Euklidova matematička djela. Mnogi od njih nisu razumjeli što prepisuju, o čemu brojne greške u prijepisima svjedoče. Ipak, nastavljali su služiti Bogu na Kasiodorov način, spašavajući znanje od zaborava. Generacije i generacije monaha dodavale su preko ponora stoljeća jedna drugoj slabi plamen znanja, u nadi da će nekada, netko, možda, biti zainteresiran za njega.

Dugo nitko osim redovnika za znanje nije mario. Tek mnoge stotine godina kasnije, na kraju srednjega vijeka, obrazovana se javnost počela zanimati za rukopise u samostanskim knjižnicama. Do tada je redovnički plamen postao poput svijeće na vjetru. Mnoge su samostanske knjižnice srušene, izgorjele ili bile rasute. Gotovo niti jedan europski samostan nije bio barem jednom spaljen ili opljačkan. Međutim, nešto je ipak ostalo. Tako je sredinom 14. stoljeća Francesco Petrarca u samostanu u Liègeu otkrio prijepise Ciceronovih govora, uključivši Pro Archia Poeta u kojem se spominju humanističke discipline. To je otkriće bilo toliko rezonantno u tadašnjoj intelektualnoj zajednici da je pokrenulo renesansni humanizam. Na to su se Petrarcini prijatelji i sljedbenici razmilili Europom i počeli pretresati samostanske knjižnice u potrazi za tragovima antičke civilizacije. Nisu se razočarali. Primjerice, Vitruvijevo djelo O arhitekturi, koje je uvelike definiralo renesansno graditeljstvo, pronađeno je u benediktinskom samostanu Sankt Gallen. Koliko je zapadna civilizacija tada visila o koncu najbolje ilustrira to što su neka djela do tada bila sačuvana samo u jednom jedinom primjerku. Tacitova Germanija, koja sadrži većinu naših znanja o sjevernoj Europi u doba antike, bila je sačuvana samo u jednom prijepisu, u samostanu Hersfeld. Štoviše, i brojna djela „barbarskih“ civilizacija, koja su se među njima prenosila samo usmeno, sačuvana su tek zahvaljujući tome što su ih redovnici zapisali. Tako su od zaborava spašeni i Beowulf, Niebelungenlied i islandske sage.

Zahvaljujući marljivim redovnicima, antički i drugi tekstovi sačuvani su dovoljno dugo da dožive dolazak generacije koja se zanima za njih. To ih je uvelike spasilo od iščezavanja. Zahvaljujući tiskarskom stroju, njihova je budućnost bila osigurana. Međutim, znamo da je ovo što danas imamo tek djelić nekadašnje pisane ostavštine antičkog i srednjovjekovnog svijeta. Sačuvani su inventari samostana u kojima se spominju knjige koje su preživjele tek u fragmentima, pa i djela kojima znamo tek naslov. Međutim, srednjovjekovni kodeksi vjerojatno kriju još iznenađenja. Primjerice, spis redovnika Gottschalka u kojem se spominje hrvatski knez Trpimir pronađen je, posve slučajno, početkom 20. stoljeća. I danas se tu i tamo pronađe neko djelo za koje se mislilo da je izgubljeno.

U popularnoj kulturi često se zamišlja kako bi izgledao svijet nakon apokalipse. Međutim, ne moramo za to upotrijebiti mnogo mašte. Kasiodor je u takvome svijetu živio i djelovao. Vidjeli smo koliko je muke i truda bilo potrebno da se očuva barem djelić pisane ostavštine antičkog svijeta. Nadajmo se da se, kao čovječanstvo, nikada nećemo dovesti u situaciju da neki novi kasiodori moraju spašavati našu ostavštinu.

Autor: Tomislav Matić

The post Korablja za znanje – Srednjovjekovni znanstvenik Kasiodor Senator appeared first on Nauka govori.