Često se čuje mit da bumbari ne bi trebali biti sposobni za let, barem po „zakonima fizike”. Neki motivacioni govornici tvrde kako je NASA potrošila ogromne fondove da shvate kako bumbari lete, pa nisu shvatili, ali da bumbarima niko nije rekao da ne mogu letjeti i time im pokvario motivaciju. I protivnici evolucije, zagovornici teze inteligentnog dizajna i kreacionizma koriste ovu tvrdnju kako bi naglasili ideju da je let bumbara neobjašnjiva „božanska misterija” i da su ti insekti „dizajnirani” na poseban način. Ovi mitovi, poput onog da koristimo samo 10% mozga, ili da je špinat pun željeza, ostali su zacementirani. Međutim, istina je daleko od toga. Nauka može objasniti kako bumbari lete, i to prilično detaljno.
Bumbari, pčele i njihov let: kako je mit nastao
Mit o nemogućnosti leta bumbara potječe iz 1930-ih godina, kada je francuski entomolog August Magnan naveo da bi, prema tadašnjim proračunima, bumbarov let trebao biti nemoguć zbog načina na koji maše krilima. Njegova tvrdnja je temeljila na poređenju sa letom aviona, što je pogrešan pristup jer bumbari ne lete poput aviona. Niti jedan insekt ili ptica, sisar ne lete poput aviona, odnosno nema aviona koji maše krilima, tako za ovo poređenje stvarno nema mjesta.
Avioni lete zahvaljujući ravnoteži četiri fizičke sile: uzgona, otpora, težine i potiska. Krila aviona stvaraju uzgon, dok motori proizvode potisak. Za razliku od aviona, bumbari ne koriste svoja mala krila za stvaranje uzgona na isti način; njihov let je daleko kompleksniji.
Naučnici su dugo pokušavali shvatiti kako bumbari lete jer njihova mala krila izgledaju nedovoljno snažna da podrže njihovo dežmekasto tijelo u zraku. Zapravo svi ovi koji govore kako bubmari zapravo ne bi mogli letjeti poručuju bumbarima da su debeli za let.
Ipak, ključ rješenja leži u specifičnom načinu na koji bumbari mašu krilima. Krila bumbara nisu kruta, već se tokom leta uvijaju i rotiraju. Mašu krilima naprijed-nazad u brzom, kratkom pokretu, stvarajući mini vrtloge u zraku. Ovi mali vrtlozi imaju niži pritisak u odnosu na okolni zrak, što pomaže bumbaru da se podigne i ostane u zraku.
Ovaj specifičan pokret krila podsjeća na oblik broja osam, a istovremeno krila rotiraju kako bi generisala dovoljno uzgona. Ovi mali vrtlozi, „mini-uragani” oko njihovih krila im omogućuju let. Jedna studija iz 2005. godine na pčelama pokazala je da one mašu krilima oko 230 puta u sekundi, što je čak više nego što mašu voćne mušice. Doduše, ova studija nije baš na bumbarima, ali princip pokreta krila je isti.
Ono što je dodatno fascinantno jeste da bumbari često nose teret nektara i polena koji može težiti koliko i njihovo tijelo, pa ipak uspijevaju ostati u zraku. Naučnici su otkrili da bumbari u takvim situacijama povećavaju amplitudu svojih krila, ali ne i frekvenciju mahanja, što je sličan princip kao kod trkaćih automobila koji mogu ići brže u višim brzinama.
Dakle, mit o nemogućem letu bumbara proizašao je iz pogrešnih proračuna i nerazumijevanja njihovog jedinstvenog načina leta. Nauka jasno pokazuje da bumbari ne krše nikakve zakone fizike; umjesto toga, oni demonstriraju koliko priroda može biti nevjerovatno prilagodljiva i kompleksna. Ne postoji naučni rad koji pokazuje kako bumbari ne mogu da lete, osim ovog spomenutog koji je opovrgnut.
Iskorištavanje mita u pop-kulturi i javnim nastupima: kako se mit održava
Mit je popularisan i u crtanom Bee Movie, ali se tu odnosi na pčele. U filmu doslovno glasi:
“According to all known laws of aviation, there is no way a bee should be able to fly. Its wings are too small to get its fat little body off the ground. The bee, of course, flies anyway because bees don’t care what humans think is impossible.” („Prema svim poznatim zakonima zrakoplovstva, ne postoji način na koji bi pčela trebala letjeti. Krila su joj premala da podignu svoje debelo malo tijelo s tla. Pčela, naravno, svejedno leti jer pčele nije briga ono što ljudi misle da je nemoguće.”)
Američki kršćanski fundamentalist, poklonik kreacionizma i bivši guverner savezne države Arkanzas, Mike Huckabee, koristio je ovaj takozvani „bumbarski argument” ili pčelinji argument (citirao je upravo Bee Movie) kao „dokaz” da nauka ne zna sve i ne može objasniti sve (inače, ne zaboravimo da i naučnici ovo priznaju, da nauka nije odgovorila na sva pitanja i da ne znaju sve). Jasno, tačno je da nauka još uvijek ne može objasniti sve (recimo tamnu materiju), ali treba naglasiti da je ovo zapravo naziv logičke pogreške u kojoj to što nauka još uvijek ne može objasniti sve (vjerovatno nikada ni neće moći, jer se uvijek otvaraju nova pitanja) ne znači da je nešto drugo tačno. Recimo, ako nauka ne zna kako je nastao kosmos, prema onima koji koriste ovu manipulaciju, to bi bio dokaz da je Bog kreirao kosmos.
„Argument o bumbaru“ ili argumentum ad bombum je postao termin za logičku pogrešku, tvrdnju u pseudonauci da zakoni aerodinamike dokazuju kako bumbar ne može letjeti jer mu nedostaje potrebna sposobnost, poput dovoljne površine krila ili brzine mahanja. Zbog toga se navodi da je cijela nauka pogrešna, što otvara prostor za pseudonaučna„objašnjenja“. Takvi argumenti se često koriste među kreacionistima kako bi tvrdili da pčele ne mogu biti proizvod evolucije, a u širem smislu ih koriste antinaučni krugovi koji tvrde „pogledajte nauku i naučnike, ništa ne znaju!“
Sljedeći put kada čujete da bumbari ne bi trebali moći letjeti, slobodno recite da je to samo još jedna pogrešna interpretacija koja je odavno opovrgnuta. Nažalost, živimo u svijetu u kojem se odluke, savjeti i motivacija zasnivaju na neprovjerenim stvarima, mitovima i legendama, a ne na činjenicama. Vješti majstori javnog nastupa ne provjeravaju činjenice, temelje svoje nastupe na crtanim filmovima te pričaju tople priče koje se ulizuju publici, ali su prosto netačne.
