Priča o jednoj “bubi” sa stare fotografije iz banjalučkog zemljotresa

I ove godine osvanuo je 27. oktobar, za bilo koga rođenog, odraslog u Banjaluci, pa čak i nekoga ko je kasnije došao ovdje, težak je to datum. Ne moramo u detalje objasniti da je taj datum promijenio lice grada, da se tada srušilo ono po čemu su ga mnogi znali, poput “Realke”, “Titanika”, hotela “Bosna”, […] The post Priča o jednoj “bubi” sa stare fotografije iz banjalučkog zemljotresa first appeared on Banjaluka uživo.

Okt 30, 2024 - 07:27
 0  8
Priča o jednoj “bubi” sa stare fotografije iz banjalučkog zemljotresa

I ove godine osvanuo je 27. oktobar, za bilo koga rođenog, odraslog u Banjaluci, pa čak i nekoga ko je kasnije došao ovdje, težak je to datum.

Ne moramo u detalje objasniti da je taj datum promijenio lice grada, da se tada srušilo ono po čemu su ga mnogi znali, poput “Realke”, “Titanika”, hotela “Bosna”, brojnih zgrada i fasada od 80.000 oštećenih.

Stariji Banjalučani vrijeme dijele na prije i poslije zemljotresa. Kao što oni malo mlađi dijele na prije i poslije rata, a ovi još mlađi na prije i poslije korone.

U nekom od budžaka i bespuća internet arhiva, pronašao sam fotografiju tenka M-4 Jugoslovenske narodne armije sa ralicom, kako raščišćava šut, ostatke fasade i betona ispred onoga što je danas Banski dvor, a tada Dom kulture.

Ono što je ispred tenka, a ispod sveg tog šuta, jeste jedna “buba”.

Ne žohar, kakva simpatična bubamara, već “folcika”, bijeli folksvagen 1200 registracija BL-69-99. Jedna je to svakako od fotografija koje su obilježile taj dan, pored Krivog sata, zgrade “Titanik” ili rušenja kupola po Gospodskoj ulici.

Nakon što sam objavio tu fotografiju na svom Facebook profilu, na godišnjicu zemljotresa 2021. godine, s prijateljem sam komentarisao upravo o njoj, kako bi bilo zgodno znati kako se baš tu našla.

Onda me opet, tri godine kasnije, bespućima i kanalima interneta zatekne informacija upravo o njoj.

U to vrijeme, ali i tog 27. oktobra, ovu “bubu” vozio je nekadašnji fudbaler banjalučkog Borca, vanserijski odbrambeni stoper Vladislav Knez.

Inače, brat Tomislava Kneza, napadača i zlatnog olimpijca jugoslovenske fudbalske reprezentacije na Olimpijskim igrama 1960. godine u Rimu. Vladislav je došao u grad, parkirao svoju “folciku” pred Banskim dvorom te otišao u obližnju mesnicu, u današnjem Parkiću. Iako je načelnik opštine Živko Babić, iz predostrožnosti zbog potresa prethodni dan proglasio neradni dan za ustanove, život u Banjaluci je tekao.

Niko nije slutio. Nije želio.

Kako priča njegov unuk Nemanja Ševo, njegovog djeda Vladislava momenti su spasili. U trenutku otključavanja bube, počeo je potres.

“Živjeli su na početku Rudarske ulice, tu se zadesio, jer je to jutro išao u mesnicu koja je bila u onom redu gdje su sad kafići u Parkiću. Vratio se do auta, počelo je tresti, i kip je počeo da pada na auto”, priča Nemanja.

“Uzeo je neki bicikl koji je bio naslonjen na ogradu koja je bila oko tadašnjeg spomenika palim borcima. I onako zblanut je došao kući na biciklu, a pokojna baka ga je pitala: ‘Vlado, gdje je auto, čiji je bicikl?'”, nastavlja on priču o tom sudbonosnom danu, za djeda Vladislava, ali i cijeli grad.

Koliko je ta fotografija obišla grad, socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu, Jugoslaviju, ali i šire, svjedoči podatak da je upravo nju vidjela rodbina, te je odmah znala čija je nesrećna “buba” registarskih oznaka BL-69-99.

“Bakine sestre, koje su živjele u Zenici, kad su vidjele na TV-u njegovu ‘folciku’ da je uništena, pokušale zvati, ali nisu radili telefoni. Sjele su na voz i odmah došle.”

Službeni podaci govore da je taj dan 15 Banjalučana izgubilo život, 1.117 ih je lakše ili teže povrijeđeno. Priča poput ove o Vladislavu Knezu vjerujem da ima mnogo. Nadajmo se da će nas i one pronaći.

Solidarnost je bila moto, geslo i vodilja tih dana. Svi su ustupali ono što su imali.

Jedna priča govori kako je stari banjalučki vozač Rade Radivojac dovezao dva autobusa koja su radila u leru, kako bi se djeca unutra grijala u hladnim danima i noćima pred njima. Mnoge su domaćice ručak u kazanima spremale za gladna usta porodice i komšija, ali i svih koji bi se tu našli.

Ne znam zašto mi je baš ta fotografija zagrijala žlijezde i centar mozga za emociju, možda jer sam i sam odrastao u jednoj, doduše plave boje, ali jeste. Uvijek sam smatrao da je porodični automobil dio porodice. Vjerni Sančo Pansa, sapatnik i saputnik, brojnim putevima i zgodama, svim situacijama koje čovjeka zadese.

U kasarnama JNA u Banjaluci i oko nje nalazilo se oko 15.000 vojnika, oficira i podoficira.

Svi oni su skočili u pomoć, pa se tako i oklopni junak ove fotografije našao tu.

Bijele “bube” registracija BL-69-99 odavno nema. Da parafraziram Balaševića, ona odavno vozi nebeskim cestama. Ali u banjalučkoj kasarni “Kozara”, u muzeju na otvorenom, sačuvan je primjerak tenka M-4, sa prepoznatljivim nastavkom za grn, odnosno ralicu. Dio mene vjeruje da je to upravo taj, taj koji je čistio grad. Isluženi ratnik koji je radio svoju civilnu dužnost, pišu Nezavisne.

 

The post Priča o jednoj “bubi” sa stare fotografije iz banjalučkog zemljotresa first appeared on Banjaluka uživo.

Koja je vaša reakcija?

like

dislike

love

funny

angry

sad

wow