„MOJ PUT DO STOTE…!“

U našem trebinjskom kraju, tačnije u ovom ćošku hercegovačkom, raste kupus raštan za koga se obično kaže da se ne zna da li je stariji on, nepromijenjen vijekovima, ili naš hercegovački seljak. Prije bi se moglo reći da su zajedno izrastali vijekovima iz istog škipa zemlje ko blizanci, oba tvrdopečeni i otporni na sve vremenske nedaće.

Samo se u Hercegovini sa djecom pravi poštapalica, kada im se objašnjava kako se rađaju djeca, uobičajno se kaže da se beba pod kupusom našla.

Malo ko od naših sugrađana da je odrastao, a da nije čuo takav odgovor, a znamo da će u nekim drugim krajevima roditelji djeci reći da su ih donijele rode ili da su ih našli pod jorgovanom.

O kupusu raštanu, našem pravom Hercegovcu, pisali su i dobro pismeni i oni malo manje. Odlazili su Hercegovci u bijeli svijet i sa sobom nosili slike djetinjstva i odrastanja. Malo ko  da nije u tom dalekom svijetu dočekivao i slavio Božić u izobilju, ali se nostalgično prisjećao ognjišta i tog mirisa raštana u nekim pređašnjim  hladnim zimskim danima.

Kuća iz koje su se desetljećima naseljavali Mesarci Popovići

Ovu priču o „kralju raštanu“, u kojoj smo se razgovarajući dopunjavali, napravio sam u selu Mesarima sa Simom Popovićem, trenutno jedinom Mesarcu koji stalno živi u ovom selu. Na ulazu u prostranu okućnicu uređeni su vrtovi i zasađeni krompirom, ali raštan svojom veličinom preovladava sve ostalo zasađeno. Simo je nekada i ranije pričao i svjedočio za naš „Glas“, ali, ovaj put, dobili smo poruku od ovog domaćina da ga posjetimo i da zabilježimo „ovo čudo neviđeno“, kako nam je za svoj kupus on rekao:

„Za mojih 82 godine života, istakao nam je Simo, ja nisam ni vidio ni odgojio ovakvu silu od raštana. Domaće je moje sjeme koje je staro koliko i kuća. Sjemena i rasadi su se čuvali, tako da se u našoj kući nije prekidao rasad za svo vrijeme otkako sam ja domaćin, ali i od ranije. Ovaj naš šumski kupus je bjelanac, a vaš u Popovu je onaj crveni modrac, on je malo tvrđi. Raštan je to, i jedno i drugo, ali stari znalci pijačari ga raspoznaju. Oba su dobra i oba tražena. Kako ko voli. Siguran sam još jedno: kupus je više zimska hrana. Kada sve drugo gubi kvalitet kada ga obiđe led jedino raštan svi traže poslije jednog leda; što bi se reklo -slomio ga led pa je sladak. Po izobilju vitamina i željeza u raštanu, boja i ten lica se i te kako prepoznaju kod nas Hercegovaca.

Kupus preko metar i po

Ovaj ovogodišnji, koji nikad ranije nije uzgajan, pred našom kućom je odgojen na bravljoj prpošci. Vreća i kupus! Jesenas na vrijeme pale kiše, a jesen pogoduje. Zato je izrastao kao iz vode. Nema tog lonca u koji se može skuhati ovaj jedan obrani struk. Zdrav je i ja ga koristim u svojoj ishrani. S proljeća, kada je vegetacija bujna i raštana ima u izobilju, ponešto ostavim i u dubinski da đe ljeti promijenim ove zimske zeleni. U dubinski s proljeća ostavim ja i kuke i šparoge za laganu zelenu čorbu u ljetno vrijeme. Za starije osobe zelen je važna u ishrani.“

O  zdravom načinu života i ishrani kao jednom od dva najznačajnija faktora Simo je istakao:

„Moja supruga Jovana je dobro oslabila poslednjih nekoliko godina i u takvim okolnostima ja sam preuzeo obavezu i za spremanje hrane. Svaki dan u našoj kući se skuha ručak i ispeče ljebac. Mladi ljudi se ubiju nezdravom hranom kada se ne jede kašikom – i to je smrt. Mi se hranimo isključivo od kuhane hrane i kašikom. Mi odgojimo svoje povrće baš sve: i por, i bob, i grašak, i boraniju i kupus i blitvu i spanać i salate, luk…

Sve ovo povrće je odgojeno i odraslo na stajnjaku, bez hemije i vještaka. Zato moj zeleni ručak ima miris, a ono što se kupi u marketima nema, i ne može zamirisati kuću.“

Domaći hljeb je obavezan u našoj ishrani

Na vitalnosti i lakoći pokreta ovog starca u devetoj deceniji života pozavidjeli bi mnogi i sa trideset godina manje. Vrlo mali broj naših seoskih domaćina je ostao i privržen i dosljedan tradicionalnim vrijednostima našeg kraja. U bilo kakvoj započetoj temi iz seoskog života Simo je nepogrešiv sagovornik. On cijeni i čuva te upućuje na sve vrijednosti našeg istinskog seoskog domaćina. O svom trenutnom zdravlju i životu u devetoj deceniji života kaže: „Četrdeset i četiri sam godine radio kao putar u Hercegovina putevima i dugim stažom zaradio svoju penziju. Nikada se nisam odricao sela i uvijek sam radio najteže poslove. Nikada se nisam štedio od fizičkog posla, pa ni danas. Rekao sam vam malo prije da sam u svaki ovaj vrt oko kuće iznio na leđima po 20 vreća stajnjaka. Eno tamo hrpe iscijepanih drva za iduću zimu. Svako jutro kao jutarnja gimnastika mi dođe kada ispuštim ovce na pašu da prikrkačim jasenovinu ili grabovinu i donesem na cjepalo. Nemam praznog hoda ni u devetoj deceniji. To je formula za zdravlje i onaj drugi faktor o kome sam vam ranije pričao. Zdrava seoska hrana i stalne fizičke aktivnosti produžuju život. Ja imam veliku volju za radom. Ništa mi nije teško.

Jednostavno rečeno, ne umara me ni motika ni sjekira, ni `čela ni ovca i tačno sam siguran da je to moj put do stote.“

„Hercegovina obiluje visokokvalitetnim divljim šipkom, kaže Simo, a Bog je dao da kod nas može rasti ko rastinje na svim terenima. Prava je šteta da se neko mlad i životan ne posveti ovoj kulturi. Znajući koliko je dobar i cijenjen ovaj voćni napitak, ja sam odlučio da svake godine pripremim značajnu količinu sokova za zimnice i dane kada je potreban C vitamin.

Prošle godine sam ubrao preko 300 kilograma šipaka ljutunaca, tako da ja u mojoj kući ne koristim nikakav slatki vještački napitak.

Moja supruga Jovana, a i djeca, koriste dosta ovog prirodnog soka“, zaključio je Simo.

U ovom razgovoru Simo mi je priznao da je imao i zdravstvenih problema nekada ranije. Kaže mi da su ga doktori nekada upozoravali na slabosti srca i predočili mu pogoršanja, ali on je imao odgovor na sva pitanja i upozorenja.

„Neću vam spominjati imena doktora koji su mi prije 30 godina rekli da postoje neke srčane mane i preskakanja i da bi bilo dobro da to malo pratim sa terapijama i kontrolama.

Došao ja kući i sabrao se i zaključio: neću ja u Trebinje nikako. Što bi kunjao i krepavao u stanu? Idem ja kao i do sada lagano u moje Mesari, pa šta Bog da… Mogu ja koliko i moje srce… I evo me i danas nakon toliko godina živa i zdrava i raspoložena i za sve seoske poslove. Ja ne mislim o bolesti i rđavim nagađanjima već živim i planiram onoliko koliko mogu ja ponijeti na svojim leđima.

Svakog dana sam i čoban i stopanica

Prošle godine sin mi Dragan je pokazao volju, ali i dilemu da se obnavlja kuća i čardak. Trebalo bi promijeniti krov, ali treba dosta i novca. On to govori, a meni srce puno od saznanja da dijete ima želju da unaprijedi domaćinstvo, pa ja odlučno kažem: Dovedi majstore i preračunajte koliko košta da se kuća prekrije. Evo je promijenut krov, i adaptirano nešto unutrašnjeg prostora. Kući je skoro sto godina i treba ponešto i ulagati svake godine da se održi u pristojnim uslovima.

Ako žele sin i unučad da nastave da održe i prošire naš porodični posao, imaju dobar temelj. Imamo dobre pčele i ljanik a ovi mladi vele da se i taj posao može unaprijediti. Ja sam se opredijelio za med a evo sin Dragan je izgradio i opremio objekat – kuću za apiterapiju. Podržavam ja i mlade ljude sa svojim idejama i napretkom, a to je njihova prilika da nastave tamo gdje mi stanemo.

Jedan dio u našoj staroj kući je u fazi sređivanja za mali etno prostor jedne tipične hercegovačke kuće sa starim porodičnim predmetima.“

Košćela za koju niko ne zna koliko je stara, a u prečniku je preko metar

Ovaj sunčani martovski dan iskoristio sam da sa Simom prošetam selom Mesari – od vrta do vrta, pa do tora, te do najstarije kuće Popovića i čatrnje od 350 kubika, za koju mi kaže da je najveća čatrnja na području trebinjske opštine.

Pokazao mi je Simo i pozide starog vinograda koji je podigao uoči Drugog svjetskog rata otac Jovo. Saznali smo da je vinograd sađen od starih naših srpskih sorti: surac, plavka, smederevka i žilavka.

Želio je da mi za ovo kratko vrijeme ispriča mnoge priče iz prošlosti o plemenu Popovića odakle su se doselili i gdje su se sve raselili… I nakon toliko vremena koje smo proveli u razgovoru činilo mi se da je Simo imao još puno toga ispričati. Prekinuo sam ga i rekao mu:  „Pitanje je da li bi priča o Mesarima i tvojim svjedočenjima mogla stati u dvanaest brojeva ‘Glasa’, u jedan pristojan feljton, koji bi bio rado čitan i zanimljiv“.

Obećao sam ovom vrijednom i neobičnom domaćinu da ću ponovo doći i zabilježiti sve ono što smo samo malo dodirnuli i dokumentovali u ovom našem razgovoru.

The post „MOJ PUT DO STOTE…!“ appeared first on eTrebinje.