Dimitrije Radanović – više od dresera: MAĐIONIČAR ZA PSE

„Kod psa nema laži, on automatski pokaže šta misli o čovjeku i koliko sa njim može da se radi. Svoje ja pokazuje u startu. Nevjerovatna je njihova bezuslovna ljubav prema vlasniku! Šta god da mu uradi pas će opet da maše repom i raduje mu se, e to je nešto što me zaboli kod ljudi koji ne vode računa o psima. Strašna mi je spoznaja koliko pas vlasnika voli a on ga, uprkos tome, zanemaruje. Zato je izuzetno važno dobro promisliti prije nego se pas uzme za ljubimca“, govori nam čovjek koji apsolutno zna o čemu priča. I to ne samo iz iskustva odrastanja sa psima, nego i na osnovu literature, zvanja, ali i sati, mjeseci, godina koje je posvetio istraživanju ponašanja pasa, šta im je potrebno i važno za srećan život. On je Dimitrije Radanović, stručnjak za ponašanje i trener pasa, za šta je zvanje s pravom zaslužio u Americi, odakle posjeduje šest sertifikata.

Na prvom mjestu on je neko ko životinje voli svim srcem, pse naročito. Toliko, da mu je stvaranje savršene konekcije između vlasnika i psa lajtmotiv kojim se vodi više od decenije. Ushićenje sa kojim nam govori o onome čime se bavi jasan je znak njegove plemenite namjere. Jer, čovjek koji voli životinje, mora voljeti i ljude.

Svoje fantastično putovanje započeo je vječito okružen psima, nastavio kroz srednju školu za veterinarskog tehničara u Požegi, iskustva sticao u veterinarskim ambulantama u Trebinju i Novom Sadu te u Americi u azilu iz koga nosi predivna iskustva iz rada sa psima. Početkom ove godine, odlučio je da se sa suprugom vrati u Trebinje, kako bi ono što voli radio baš u svom gradu.

Naslućujemo da njegovo traganje, nazovimo to tako, da pronikne u srž bića samog psa, seže mnogo dublje. Evidentno je to iz načina na koji o ovim životinjama govori, sa puno topline, a opet neophodne trezvenosti, zbog koje i kada je teško, ostaje na pravom putu, svjestan odgovornosti koju preuzima radeći sa svakim psom i njegovim vlasnikom.

„Pokojni deda, mamin otac je Trebinjac, ali je nakon završene Veterine u to vrijeme dobio rješenje da radi u Požegi. Moja majka je veterinarski tehničar, tetka i tetak su magistri veterine i ja sam krenuo njihovim stopama. Ljubav prema psima kod mene je postojala oduvijek. Vječito sam imao nekog psa. Prosto sam uživao u njihovom društvu, a tako je i danas. Neka ozbiljnija priča je krenula kad sam radio u veterinarskoj ambulanti „Animavet“ kod Baćija Jankovića. U to vrijeme sklopljen je dogovor sa UNDP – em za sterilizaciju uličnih pasa u Trebinju, a njihova politika je bila da nama ovdje pošalju veterinara da nas obuči. Tada sam upoznao Kati Lofler. Ispostavilo se da je pratila moj rad sa psima, među ostalima reakciju ozbiljno povrijeđenog dobermana na mene. Čim bi mi čuo glas toliko je lajao od sreće da sam morao njemu prvom da se javim. Na njen prijedlog da pokušam nešto ozbiljnije sa psima otišao sam u Ameriku da učim. Bio sam u Ajovi, u De Mojnu, gdje je trebalo da provedem prva tri i po mjeseca, a naredna u Filadelfiji. Međutim, kada sam vidio kako oni rade i ko tu sve radi, zamolio sam ih da ostanem svih sedam mjeseci u Ajovi, što su mi, na moje zadovoljstvo, i dopustili“.

Čini se da je to bilo iskustvo života, iz koga je Dimitrije izvukao samo najbolje. Koliko od sebe, toliko i od svakog psa sa kojim je radio, a bilo ih je prilično. Samo u proteklih pet godina kroz njegove ruke prošlo je između 60 i 70 pasa različitih rasa.

„To je azil za sve životinje gdje u svakom trenutku ima oko 180 pasa i blizu 1.000 mačaka, a drže životinje koje su zanemarene ili zlostavljane. Tu se čak vazduh ne miješa u dijelu za mačke i pse. Ogroman azil sa preko 3.000 volontera. U dijelu za ponašanje pasa u kome sam radio bilo je zaposleno 10 ljudi. Mene je o svemu učio Mik Mekolif, jedan od pionira u ovom domenu, koji se izučavanjem pasa bavio 30 godina. Gledao sam i kako na njegov pokret ptice idu lijevo i desno, bio je zaista mađioničar!“

Tu magiju savladao je i naš trebinjski trener pasa. Urođeni instinkt, očigledno, samo je trebalo malo zagrebati da se ispolji u svoj svojoj punini.

„Moja oblast u tih sedam mjeseci bila je procjena pasa, rješavanje poremećaja u ponašanju, dresura. Bilo je predivno, prezanimljivo raditi to što volim, po cijele dane biti sa psima. U početku sam morao mnogo knjiga da pročitam, da savladam osnove i dobijem temelj da bih uopšte mogao da radim. Prvo sam dobijao jednostavne zadatke do toga da sam odlučivao šta i kako će da se radi sa psom i donosio u određenim momentima i presudne odluke. Imali su povjerenja, a mene zauvijek obogatili ogromnim znanjem i iskustvom koje se ne zaboravlja!“

Uprkos svemu, Dimitrije je riješio da život nastavi u Trebinju, da se u svom gradu posveti onome što najviše voli – izučavanju ponašanja pasa, odnosno stvaranju neraskidive a zdrave veze između ovih životinja i njihovih vlasnika. Poenta je, upućuje nas, objasniti ljudima šta je za psa važno te i jedne i druge naučiti kako da međusobno sarađuju na obostrano zadovoljstvo.

„Ljudi često iz prevelike ljubavi prema psima nenamjerno prave problem, popuštaju, što nije dobro. Pas je pas, čovjek je čovjek i to je tako, svidjelo se to nekome ili ne. Jedan brazilski trener je govorio – Počni da se ponašaš prema psu kao prema čovjeku, on će početi da se ponaša prema tebi kao čovjek prema psu – naravno, jer pas ne zna drugačije. Iz tog razloga se psi ne smiju poistovjećivati sa ljudima, nije dobro da im se pripisuju neka osjećanja, isto kao i mačkama. Obožavam pse, oni su divna bića, zaista veliki prijatelji, ali ne smiju i ne mogu biti bitniji od čovjeka, njihovog vlasnika. Psa treba pustiti da bude pas. Nema da se voza u kolicima, on mora da se kreće, stvoren je da bi se kretao! Mnogo je važno psu pružiti kvalitetan život, uspostaviti vezu između njega i vlasnika. Pružiti mu ljubav, da, ali postaviti i jasne granice jer one su za njega dobre i neophodne“, izričit je Dimitrije Radanović, stručnjak za ponašanje pasa.

ŽIVOTINJE NISU IGRAČKE

„Pas je velika obaveza i to ljudi često ne shvataju. Pažnja mu se mora posvetiti uvijek, nebitno kako je čovjek raspoložen. Pas mora da izađe napolje, a ljudi nerijetko misle da je pas igračka i tu se stvaraju psihološki problemi kod pasa – ne posveti im se kvalitetno vrijeme, šetnja, trening, loptica, da nešto radi. Sama šetnja nije dovoljna i treba ubaciti neku komandu da pas počne da se troši psihički i fizički. Prvo pitanje koje postavim vlasnicima je koliko pas izlazi napolje i na osnovu odgovara odmah znam sa čim se susrećem. Psu od dvije godine u punoj snazi nije dovoljno svega pola sata napolju i logično je da energiju troši tako što nešto uništi. Dakle, problemi nastaju kada se pas dovoljno ne troši. Bez obzira da li je mali ili veliki zahtijeva istu pažnju. Psi su robovi navika koji da se pitaju nikad ništa ne bi mijenjali. Kada se pas izbaci iz doma na ulicu, odatle u azil i ako ima sreće u novu dobru porodicu, to su ogromni šokovi i pas iskazuje probleme u ponašanju. Tačno može da se vidi kada je pas svježe izbačen, uznemiren je, okreće se, ne snalazi se tu gdje je. Meni tada nije dobro! Strašna je ta spoznaja, a tek kako je psu koji se tome od čovjeka nikada nije nadao!“

S obzirom na ogromno iskustvo vjerujemo mu u ono što kaže. Kada, sa druge strane, znamo da mu se princip rada zasniva na osluškivanju potreba psa da bude to što jeste, a da nikada ne primijenjuje udarac ili silu kao metode, uviđamo sa koliko posvećenosti i strpljenja se zaista prepušta svom pozivu. Možda još važnije, i kakve rezultate njegov rad na kraju daje.

„Moj princip je da radim i sa psom i vlasnikom jer je to mnogo važno zato što vlasnik mora znati kako ide komanda i na koji način je treba reći, kojim tonalitetom. Kada je vlasnik uključen kroz čitav trening stvara se mnogo jača veza, a kvalitetno provedeno vrijeme sa psom je izuzetno važno. Dovedem psa do 80 posto, onda ubacujem vlasnika i on nastavlja treninge. Kada ponovo dođem provjerim da li je rađeno sa psom, a pas ne zna da slaže i sve mi odmah bude jasno. Ako je rađeno, prelazimo na drugi nivo, odnosno nove komande, što je psu zanimljivo, tada želi više da radi i tako se jača veza između vlasnika i psa, umjesto da se veže za mene. Nikada ne forsiram pse. Ako neće da radi pustim ga kako ne bih izgubio već ostvarenu vezu, bez koje ništa ne funkcioniše. Nervoza, dakle, ne pomaže. Uvidio sam da su im zanimljivi kratki, brzi treninzi koji se prekidaju u trenutku kada je pas u najvišem ushićenju, a onda jedva čeka naredni trening i odmah ulijeće u komande. Ima prepametnih pasa koji i kada savladaju sve, žele opet da bude po njihovom. Tada je važno da ljudi izguraju svoje, ali bez forsiranja, nervoze i nikako udarca. Sve se može riješiti preko povoca, kratkim trzajem koji psu jasno sugeriše šta smije a šta ne“.

ODABRATI PSA PREMA SEBI

„Da bi neko uzeo psa prvo treba da preispita kakav mu je životni ritam i  na osnovu toga da uzme ljubimca koji se slaže uz takav način života. Znači, ako je čovjek lijen da uzme psa koji će zajedno sa njim da leži u kući, postoje rase koje ne zahtijevaju mnogo treninga i šetnje. Ljudi koji su aktivniji treba da izaberu psa s kojim mogu te aktivnosti da provode. Druga stvar je osnovna obuka pasa. Treće, a jednako važno je pružiti psu kvalitetan život. Pas će da živi od 12 do 18, a ne par godina i kako vrijeme prelazi postaje star, trom, treba mu pomoć. Sve se to mora razmotriti prije samog uzimanja psa. Raduje me da su Trebinjci veoma zainteresovani za dresure pasa. Vidjelo se to prije par mjeseci kada je u aprilu Fondacija „Dogs trust“ organizovala dresuru, na koju je bilo prijavljeno preko stotinu pasa. To je super, znači da se ljudi trude i da se svijest širi“.

Dresirati se može svaki pas, bilo koje dobi, samo što stariji, kaže nam, teže prihvata nove stvari. Dimitrije primijenjuje dresuru na pozitivnom nagrađivanju za dobro odrađen posao, odnosno ignorisanju kada pas radi suprotno, tj. „tjera po svom“. Kako nam kaže, nekada problem u ponašanju ne može da se iskorijeni, ali se može svesti na minimum. Zato je pored dresure veoma važna i pravilna socijalizacija pasa, nešto što ovaj trener instinktivno prepoznaje pa i rješava.

„Ignorisanje se svodi da nema dodira ni kontakta očima sve dok se pas ne umiri da sjedi ili stoji. Tada dobija nagradu i tako mu se daju signali. A ljudi se sažale i nagrađuju ga za pogrešnu stvar i eto problema. Dresura se najčešće svodi na nekih četiri do šest komandi u zavisnosti šta vlasnik želi od psa i to se završava u roku od dva mjeseca. Dalje vlasnik nastavlja sa psom da radi. Problemi u ponašanju zahtijevaju minimum tri, nekada i šest mjeseci do godinu dana posvećenosti. Problem nastaje kada mnogi o psima razmišljaju kao da su ljudi. Socijalizacija nije komplikovana. Sve se uvodi postepeno, a njome se rješava 90 posto problema“.

PRESUDNA SVIJEST VLASNIKA

„Ovo što radim zovem zanatom koji neprekidno napreduje i u koji stalno moram biti upućen, učiti nove stvari. Mene to ispunjava, isto kao i kada uspijem ljudima objasniti šta trebaju znati da bi psu omogućili kvalitetan život. Kod pasa je bitna dosljednost vlasnika, u suprotnom se gubi autoritet. Vlasnik je taj koji treba da pokaže šta može a šta ne. Zbog svega toga je potrebno odraditi osnovnu obuku. Čim pas zna komande nema problema. Komande koje bi svaki pas trebalo da zna da bi čovjek imao kontrolu su: dođi, sjedi, lezi, normalna šetnja na povocu, da pas ne vuče, da mu nije stresno, opoziv da se vrati, komanda stani da ne pretrčava ulicu. Potrebno je od tri do šest mjeseci da pas nauči komande da bi bio dobar, funkcionalan. To je temelj. U šetnji sa psom treba zaboraviti  i telefon! Dakle, u svemu je presudna svijest vlasnika jer se pas na njega ugleda. Zato se mora poznavati svoj pas, imati vezu i povjerenje, ono što se čitavog života gradi!“

U svom radu ovaj istinski prijatelj pasa doživio je razna iskustva, od onih koja su ga oplemenila za čitav život, do teških, koja su mu na duši ostavila ožiljke.

„Najteže mi je bilo kada sam prisustvovao uspavljivanju pasa. Nažalost, bude situacija kada se psu ne može nikako pomoći ako se previše zapusti, već je to jedini način da mu se prekine patnja. Strašno je teško, ali nakon što je pružen sav maksimum, na kraju i vlasnici shvate da psa moraju pustiti. To mi je najtužnije sa čime sam se susreo u dosadašnjem radu. Sa druge strane, uvijek kad završim obuku sam baš srećan što sam pomogao i psu i vlasniku. Inače se trudim da uživam u malim stvarima pa sam 90 posto svog vremena istinski srećan, a posebne su emocije trenutak kad vidim da mi se pas raduje,tada znam da ima mnogo dobro mišljenje o meni. Kao trener moram da se suzdržim i izdam komande, ali zato na kraju treninga slijede trenuci koji mi uljepšaju svaki dan. Takođe i kad se pas udomi u dobru porodicu i kad mi pošalju kako je srećan, preplave me emocije. Kakav god da mi je dan, kad me kući dočeka moj pas, svi problemi nestanu!“

I upravo je njegov pas nekadašnje preplašeno štene, koje je našao na ulici, prigrlio, odgajio i već 10 godina sa njom ima neraskidivu vezu ljubavi i poštovanja, sve ono čemu nastoji da poduči i druge. Kao neko ko neizmjerno voli i brine o životinjama, polako uči i kako da svoju uslugu naplati, pošto pripada onoj vrsti ljudi koje usrećuje kada mogu da pomognu. Zato je otvoren i za savjete i čista srca ih dijeli pa mu je prvi susret sa vlasnikom psa uvijek besplatan u nadi da će smjernice koje ponudi biti dovoljne da se problem riješi.

Trenutno je angažovan u treniranju dva psa u Trebinju, kao i po jednog u Dubrovniku i u Herceg Novom. Moguće ga je kontaktirati putem Instagram stranice @goodcitizen_dresura_pasa. Edukaciju vlasnika, kao i obuku pasa, rješavanje problema u ponašanju, socijalizaciji i resocijalizaciji obavlja po pozivu, za sada u ambijentima psu odveć poznatim. Želja mu je da sva znanja koja ima podijeli sa ljudima, kao i da u dogledno vrijeme otvori vlastiti prostor za rad sa psima.

Možemo zaključiti samo jedno – bez obzira gdje da radi, mnogo je važnije sve što postiže. Kako sam kaže, psi ne lažu. Dakle, njihovi nepogrešivi instinkti njihovi su sigurnosni radari koje je nemoguće prevariti. Zato, kada prepoznaju prijatelja gaje ljubav za čitav život, koju ovaj istinski šaptač psima uvijek prihvata sa respektom, nikada je ne uzimajući zdravo za gotovo!

The post Dimitrije Radanović – više od dresera: MAĐIONIČAR ZA PSE appeared first on eTrebinje.