Bubamarci osvajaju srca: MALIŠANI RASKOŠNOG GLASA

Prošlo je tri godine otkako je osnovan dječiji hor „Bubamarac“ u Trebinju, mjesto koje okuplja talentovanu i muzikalnu djecu željnu da objedine igru i muziku. Jer, „Bubamarac“ nije običan dječiji hor, kod njih nema klasičnog raspjevavanja, svaka proba se odvija na interesantne načine koji uključuju mješavinu pjevanja i igrica. Takve probe su zanimljive djeci, ali i profesorima koji tim sistemom rada postižu ono najvažnije – da djeca ostanu fokusirana i zainteresovana. I rekli bismo, umjetničkim rukovodiocima „Bubamaraca“ rad sa djecom odlično ide s obzirom da ovaj hor danas broji 40 apsolutno posvećenih članova koji sa velikim uzbuđenjem iščekuju ponedeljak i četvrtak, dane u kojima se druže i pjevaju sa svojim drugarima.

Da „Bubamarac“ iz godine u godinu sve više napreduje svjedoče i razne manifestacije, takmičenja, javni nastupi na kojima ostvaruju zapažene rezultate. Međutim, čini se da o njihovom napretku najbolje može da posvjedoči čovjek koji ih prati od samog početka i daje svoj maksimum kako bi ovaj dječiji hor učinio još boljim, a male bubamarce sve ponosnijim na uspjehe koje postižu. Tako smo ovom prilikom razgovarali sa Milisavom Sukonjicom, diplomiranim muzičkim pedagogom, predsjednikom Udruženja za njegovanje i razvoj muzičkog stvaralaštva kod djece „LirArt“ iz Trebinja i umjetničkim rukovodiocem dječijeg hora „Bubamarac“.

„Napredak malih bubamaraca je izuzetno velik i to najbolje primjetim tokom upjevavanja i vježbi disanja. Evidentno je da su oni mnogo spremniji nego prošle godine, a o početku da i ne govorimo. Bubamarci polako stasavaju u formirane horske pjevače i svakom dirigentu je lako da radi sa njima. Izuzetno mi je drago što smo njihovu vokalnu impostaciju uspjeli da podignemo na određeni nivo koji je bio prisutan kod naših generacija. Sjećam se početaka kada smo teško uspjevali da dosegnemo neke tonove koji su bili relativno visoki, a sada smo ih uveliko premašili, a opseg njihovog glasa se u velikoj mjeri proširio i svaki dirigent to cijeni. Za svakog pojedinca, bilo da će sutra biti dio hora ili će se možda okušati u solo vodama na nekom festivalu ili će se možda zaposliti kao radijski ili televizijski voditelj, važna je pravilna impostacija glasa, vokalna tehnika, dikcija i disanje jer će upravo te vještine doprinijeti njihovom uspjehu“, sabira svoje viđenje bubamaraca u protekle tri godine Milisav.

OD ŽELJE DO REALIZACIJE

„Mi danas nemamo emisije poput Muzičkog tobogana, Branka Kockice ili Na slovo, na slovo, ali ako djecu upoznamo sa njima, istinski će ih zavoljeti. Pitanje jednog dječaka da pjeva u horu kod Branka Kockice me je pokrenulo na razmišljanje i bio sam riješen da pronađemo način da Trebinje dobije dječiji hor jer ovaj prelijepi grad prepun djece to zaslužuje. Dakle, Bubamarac se rodio iz želje jednog dječaka, a uz nesebičnu pomoć i razumijevanje Grada Trebinja“, prisjeća se Milisav Sukonjica.

Milisav sa oduševljenjem priča o svojoj dječici i zadovoljstvu koje je vrijeme sa njima donijelo. Kaže, ima osjećaj da sa bubamarcima radi mnogo više s obzirom da su oni formirani u smislu samih pjevača i repertoara, a iza njih su i brojni koncerti u gradu kao i nastupi na dječijim horskim festivalima revijalnog, ali i takmičarskog karaktera. Djeca su bila disciplinovana, fokusirana i davala su sve od sebe i uspjeh nije mogao da izostane.

„U Herceg Novom smo učestvovali na festivalu Pored mora pjevati se mora i to je jedini dječiji horski festival u regionu i svake godine se rado odazovemo na njihov poziv. Ipak, festival u Valjevu bih istakao kao iskustvo koje je za nas bilo od velikog značaja gdje se naš dječiji hor predstavio i osvojio prvu nagradu u kategoriji dječijih horova. Sjećam se da smo svi pratili i sa nestrpljenjem iščekivali rezultate, i roditelji naših bubamaraca i sami bubamarci. Svi smo bili radosni i ponosni, sve je krenulo nevino od dječije pjesmice i igre, ali tu smo se okušali u takmičarskom segmentu i ostvarili zapažen rezultat. Roditelji su, na moje zadovoljstvo, zaista uključeni u rad Bubamarca i veliki su nam partneri i saveznici u ovom poslu koji radimo“, priča Sukonjica.

Sa nastupa na festivalu Pored mora pjevati se mora

Milisav priznaje da je, zajedno sa koleginicom Nedom, u ovu priču krenuo hrabro primajući i djecu od tri godine. Ipak, stava je da su se jako lijepo snašli te su imali i zapažene soliste poput Filipa Radanovića koji je u tom trenutku imao nepune četiri godine. Podvlači, na to su bili jako ponosni. Međutim, kako je standard dječijih horova od pet do dvanaest godina, odlučili su da se vrate na te dobne granice kako bi bili u mogućnosti da zadrže nešto stariju djecu koja žele da pjevaju u horu. Jer, iako mnogi od njih svoje školovanje nastavljaju u muzičkoj školi ima i dječice koja su jako muzikalna, vole muziku i pjevanje, ali im je hor apsolutno dovoljan da zadovolje svoje potrebe bavljenja muzikom i u njemu ostaju do kasnih razreda.

Sukonjica ističe da svaki član „Bubamarca“ mora da prođe audiciju. Neophodno je, kaže, da dijete pored muzičkih afiniteta ima i sluh, ritam i muzičku memoriju. Tako, uvijek savjetuju da djeca spreme neku svoju pjesmicu kako bi dolazila sa vjećom dozom sigurnosti. Priča nam, u „Bubamarce“ prima djecu za koju je siguran da zaslužuju da budu tu i na koju može da se osloni. Jer, čvrstog je stava, ako samo jedno dijete nije u intonaciji, to se čuje i nemoguće je sakriti odstupanje od ostalih članova.

Godišnji koncert u Kulturnom centru

„U početku nismo imali mnogo iskustva i krenuli smo sa radom kao mješovita grupa što nam se nije pokazalo kao loša odluka. Međutim, od ove godine smo odlučili da podijelimo grupe. To je bio mali ustupak starijim bubamarcima, kojima je trebalo posvetiti dodatnu pažnju. Ipak, mislim da su spojene grupe bile dobra ideja jer su se mlađi ugledali na starije, usvajali su njihove obrasce ponašanja i zaista su učili jedni od drugih“, priča umjetnički rukovodilac „Bubamaraca“.

Sukonjica navodi da, iako je mnogo izazovnije raditi sa mlađom djecom, velika je satisfakcija kada vidi na njihovim licima oduševljenje i ogromnu ljubav koju gaje prema horu. Zahvaljujući toj emociji, ali i didaktičkim igrama koje su sastavni dio svake probe, djeca uspijevaju da ostanu fokusirana.

„Klasične horske probe držim samo pred koncerte jer sam siguran da takav horski pristup sa upjevavanjem i radom na nekom materijalu i repertoaru ne može da drži pažnju mlađim generacijama koje su navikle da im povremeno nešto osvježi fokus. Težeći tome da su sve vrijeme usredsređeni, na probama se prepliće hor sa didaktičkim igrama. Ovaj pristup se pokazao dobro jer djeca ostaju koncentrisana, a sa druge strane postižemo svoj primarni cilj – koncentrisana djeca spremna na saradnju. Svi smo svjesni da je djeci pažnja sve slabija i da kraće traje, ali kada se  na pravi način pristupi djeci i kada se stimuliše njihova pažnja i njen razvoj, mnogo toga se može postići. Ako se osvrnemo na muzičku memoriju, primjećujemo da djeca ne mogu da zapamte neku kratku frazu, ali se posvećenošću i radom to razvija. Ista je situacija i sa impostacijom glasa. U svakom slučaju, djeca ne vole da budu statična i svaka aktivnost koja uključuje više čula i neki pokret, drži im pažnju mnogo duže. Tako da su i pažnja i fokus nešto što može da se, organizovano i sistematizovano, razvija i unapređuje“, priča Milisav.

VJEŽBE DISANJA KAO LIJEK ZA DISAJNE PUTEVE

„U horu imamo jednog dječaka koji je uvijek imao problema sa disajnim putevima i nedostatkom daha. Tako ni rečenicu nije mogao da izgovori do kraja, a da mu ne nedostaje vazduha. Jednom prilikom su nam roditelji priznali da je njegov problem skoro isčezao otkad u našem horu redovno praktikuje vježbe disanja. Sada je veoma posvećen član recitatorske sekcije u svojoj školi. Nismo bili svjesni koliko su te vježbe efikasne. Naš cilj je bila raznovrsnost, a na kraju se ispostavilo da su sve te vježbe  i jako korisne“.

Sukonjica posebno ističe značaj odlazaka na razne festivale, prije svega festival Pored mora pjevati se mora koji svake godine okupi preko deset dječijih horova. „Bubamarac“ je, priča nam Milisav, bio najmlađi i najslađi hor među učesnicima.

Bubamarci na snimanju Karavana RTRS-a

„Ovakva iskustva su važna jer djeci pružaju mogućnost da se ugledaju na druge anslamble mnogo starije i iskusnije, te da od njih uče. Jer najbolji učitelj jednom djetetu je drugo dijete. Uvijek težim tome da ih usmjerim da se upoređuju sa boljima od sebe i da im objasnim da iz svega toga treba nešto da nauče, da usvoje obrasce ponašanja drugih horova i horskih pjevača“, poput hora „Zvjezdice“ iz Podgorice, koji ima bogato iskustvo i tradiciju.

„Bubamarci“ su u regiji istočne Hercegovine jedini dječiji hor i na tu činjenicu su izuzetno ponosni. Ipak, to predstavlja i veliku obavezu, ali i motivaciju da ne posustanu nego da pokušaju biti inspiracija i primjer dobre prakse za druge sredine u Hercegovini.

„Ni sami nismo bili svjesni da mnogo djece voli horski izraz, ali pozdravljamo i zrelost roditelja koji svoju djecu usmjeravaju na jednu takvu  aktivnost. Trudimo se da budemo dobar primjer kako se uspješno može raditi sa djecom i da naše kolege iz drugih opština na taj način ohrabrimo da se i oni odvaže na neki sličan potez. Vjerujem da bi uspjeli i da bi i sami bili iznenađeni koliko ima djece koja vole da pjevaju i žele da budu dio jednog dječijeg hora. Takođe, drago mi je što smo pokazali da ni djecu predškolskog uzrasta ne treba podcjeniti jer imaju kapaciteta da napreduju i sa njima se može mnogo toga uraditi“.

Učestvovali i u obilježavanju Dječije nedjelje

Bubamarci su od samog početka bilježili velike uspjehe. Tačno je, priča njihov umjetnički rukovodilac, bilo je mnogo rada i odricinja, ali je svaka proba predstavljala veliko zadovoljstvo i užitak. Već na prvoj audiciji imali smo preko trideset kandidata koji su bili preduslov za rađanje „Bubamarca“.

„Prva generacija Bubamarca, njihova energija i entuzijazam su bili nešto nevjerovatno. I danas pogled na početak djeluje bajkovito. Samo nekoliko mjeseci od auducije smo napravili naš prvi zimski koncert. Generalno, koncerti i putovanja daju život, novu energiju i polet svakom horu. Koncertne aktivnosti, festivali, takmičenja i putovanja su nešto što hor drži živim. Tako se i Bubamarci raduju i rado odazivaju pozivima za javni nastup u gradu Trebinju, ali i šire. Na Svjetski dan muzike, 21. juna, pravimo veliki godišnji koncert, kao muzičku čestitku svima koji vole muziku i koji vole Bubamarac“, priča nam Milisav Sukonjica.

MELODIJA DUČIĆEVOM GRADU

„Nešto na šta sam možda najponosniji je himna dječijeg hora Bubamarac koja je opjevala naš grad i bubamarce koji u njemu žive, rade i šire svoja krila. Autor sam muzike i teksta i na taj sam projekat jako ponosan jer djeca vole, znaju, prihvataju i pjevaju himnu Bubamarca i čine da se osjećam kao neki mali Minja Subota. Mi smo ambasadori svoga grada i kroz svoju muziku i himnu na najljepši način predstavljamo grad. Himna je jako lijepo primljena kod djece i to me veoma raduje“.

Užitak je i neizmjerno zadovoljstvo posmatrati bubamarce i nevjerovatan spoj ljubavi i energije koji zrače iz ovih mališana. Sasvim je izvjesno, na divan način su obogatili kulturnu scenu Trebinja, unijeli joj dašak ljepote i raširili krila da slobodno lete i stvaraju najljepšu melodiju. A nama ostaje da vjerujemo u naše bubamarce i uživamo u ljepoti i umjetnosti koju nam nesebično daruju.

The post Bubamarci osvajaju srca: MALIŠANI RASKOŠNOG GLASA appeared first on eTrebinje.