Bila jednom prva učiteljica

Anka Drakulić je bila prva školovana učiteljica koje je u Banjaluku stigla 1868. godine na poziv bogate trgovačke familije koja je željela da školuje i svoju žensku djecu. Anka će ostati zabilježena ne samo po svoj predanosti da radi na opismenjavanju stanovništva, već i kao prva žena koja je u Banjaluci imala klavir.

Zanimljiv tekst o Anki objavio je na svom „Fejsbuk“ profilu banjalučki istoričar Zoran Pejašinović, koji navodi da je Anka bila Banijka, a rođena je 1851. godine u Glini, gdje je završila osnovnu školu.

-Od trinaeste godine bila je u Zagrebu, gdje su je dali u Djevojačku učiteljsku školu milosrdnih sestara, koju je završila 1868. godine odličnim uspjehom. Imala je svega 17 godina, ali je odmah prihvatila poziv Jove Pišteljića da dođe u Banjaluku, da poučava njegovih sedam kćeri i žensku djecu drugih imućnijih Srba – navodi Pejašinović.

Velika porodica Pišteljića, starinom iz Crne Gore, napominje on, polovinom vijeka je iz Hercegovine doselila u Banjaluku i okolinu i brzo se obogatila, držeći pilane i trgovine.

-Jovo je, po nekima, imao najljepšu kuću u gradu, a nalazila se na putu prema Crkvenoj (otprilike gdje je današnji parking hotela Palas). U svakom slučaju, bila je to njena prva služba, a Anka Drakulić je ušla u istoriju kao prva školovana učiteljica u Banjaluci – ističe Pejašinović.

Dodaje da se tada Banjaluka počela polako da izvlači iz učmalosti – probijen je Carski drum ka Savi, uspostavljena je telegrafska veza sa Sarajevom, dvije godine prije Ankinog dolaska Pelagić je u Gospodskoj osnovao čuvenu Bogosloviju, a upravo one godine kada je doselila, i Srpsku čitaonicu.

-Stigli su i trapisti, a potom i željeznica, koja je vodila prema Dobrljinu i njenom zavičaju. Onda su došle nove bune i ratovi. Umiješale su se i velike sile. Bilo je sve teže učiti djecu. U svemu tome, 1877. godine odlazi u Novi Sad, gdje osniva privatnu školu. Tako je nakon jedanaest godina napustila Banjaluku – navodi Pejašinović.

PONOVO U BANJOJ LUCI

Naredne godine, podsjeća, u Berlinu je odlučeno da se Bosna i Hercegovina prepusti Austrougarskoj da u njoj zavede red i evropske vrijednosti.

-Utom je Anki stigao i poziv Srpsko-pravoslavne crkvene opštine da se vrati u Banjaluku. Prihvatila je ponudu pa 2. oktobra 1879. godine ponovo postaje učiteljica banjalučke Srpske ženske škole. Vjerovatno nije ni slutila da će na tom mjestu ostati cijelih 35 godina! Zapamtile su je generacije i generacije banjalučkih djevojaka, roditelja i građana uopšte. Davala je i privatne časove djevojčicama. Kažu da je prva u grad na Vrbasu donijela klavir! Bila je aktivna i u javnom životu grada, naročito na priredbama Dobrotvorne zadruge Srpkinja – naglašava Pejašinović.

UMRLA UČENICAMA NA RUKAMA

U penziju je Anka otišla septembra 1914. godine.

-Imala je 63 godine i čak 46 godina godina „učiteljovanja, časne službe svome narodu”. Poživjela je još punih dvadeset godina. Inače, nije se udavala. Da li zbog austrougarskog zakona koji je zabranjivao učiteljicama da se udaju, osim za učitelje, ili se nije pojavio pravi učo, ili joj je neki banjalučki šeret uzeo srce, ili… To ne znamo. Ali znamo da je ostavila testament i u njemu kazala da svoju tek sagrađenu kućicu ostavlja „Prosvjeti”, Crvenom krstu i još nekim društvima, a srebrni vijenac, uspomenu iz prvih dana učiteljovanja, poklanja Muzeju. Ovaj svijet napustila je u 83. godini. Novinar je te 1933. godine zabilježio da je umrla na rukama svojih bivših učenica, „sada već starih žena” i dodao kako je Anka „u tuđoj sreći nalazila svoju”. Bilo je to prije 90 godina, pa da je se sjetimo. Kažu da učiteljima to mnogo znači – zaključio je Pejašinović.

The post Bila jednom prva učiteljica first appeared on Banjaluka uživo.