Da li naučnica smije biti lijepa i biti išta više od „mudrice”?

Kako treba izgledati jedna naučnica? Prema pop kulturi filmova, serijama i videoigricama – stereotipno, ili seksualizirano, a submisivno, njena uloga u priči je često sekundarna osim u par primjera, ili kao nerd, štreberica, podosta društveno neprilagođena, poput Amy iz Teorije velikog praska. Prema akademskoj zajednici? Izgleda – da se što manje sređuje.

O slici naučnica u pop kulturi

Kao osoba koja nikad nije pogledala niti jednu epizodu Teorije velikog praska u cjelosti, prilično me zamaraju pitanja šta mislim o seriji i kako to da nisam gledala ovu seriju. Nije me interesirala. Ne interesira me ni dan danas. Pogledala sam nekoliko isječaka na youtube i sve što vidim jeste stereotipizacija naučnika u krugu nekog dijela spektra – socijalno neprilagođeni, ne baš visoke emotivne i društvene inteligencije, često egoisti individualci, sa različitim disonancama, u ovom kontekstu simpatičnim. No, ovaj američki sitcom, kao i ostale komedije i uspijeva na činjenici da uveličava neke stereotipe  preko svake granice. I to jeste bit komedije, još od perioda helenske i rimske komedije, od Ćupa zlata, djela Menandera i Plauta pa naovamo.

Prikaz žena u nauci u filmovima i serijama ima nekoliko dobrih primjera žena u glavnoj i aktivnoj, ne submisivnoj ulozi, koje su ujedno i privlačne. Ovdje treba spomenuti dr Ryan Stone, koju glumi Sandra Bullochk u Gravitaciji, Dr Eleanor „Ellie” Arroway, iz Kontakta, pravljenog po Saganovom romanu, koju glumi Jodie Foster, te Dr. Louise Banks iz Dolaska, koju glumi Amy Adams i iz filma Interstellar Dr. Amelia Brand koju glumi Anne Hathaway i lik Murphy Cooper (glume je tri glumice, Jessica Chastain između ostalih). Često se kao pozitivan primjer ističe i „Dana Scully” efekt jer je ovaj lik iz Dosijea X inspirirao niz mladih žena da idu u STEM karijere, kao i žene u forenzičkim serijama poput CSI i Bones te posebno u sci-fi serijama poput Zvjezdanih staza, koja je, počevši s poručnicom Uhurom, njegovala tradiciju sposobnih žena koje nisu bespomoćne, u nauci su, neke od njih su iznimno privlačne, ali ne i seksualizirane te su kao likovi razvijene u svojoj punini, kao žene koje misle, imaju osjećaje, karijeru, imaju seksualnost i seksualne potrebe, a ne kao puke funkcije. Čak je i Sedma od Devet, koja jeste prikazana seksualizirano, u toku razvoja serijala razvila lik i njegove slojeve.

O slici naučnica u stvarnoj akademskoj zajednici: šta žena smije, a šta ne smije u akademskoj zajednici

Ovdje bih da se osvrnem kako na stereotipe u prikazu žena u nauci u pop kulturi, tako i na stvarne stereotipe prema ženama u ovom području, vezano za njihov izgled i društvenu ulogu, odnosno ulogu u zajednici, kao aktivne naučnice ili tek oruđe i objekt. Ovi prikazi su simulakrumi onoga kako muškarac vidi ženu u nauci – a radi se o dva pola istih stereotipa – seksualizirani submisivni, čiji se glas ne čuje u šumu seksualnih atributa i fizički ne-tako-privlačan genije, čiji se glas, poput proročice Kasandre, ne čuje jer nije dovoljno privlačna.

Odnosno, kako je to teoretičarka Eva Flickr postavila – žene su u pop kulturi prikazane „između sisa i mozga” (1). Žene, čak i kada su naučnice, predstavljene su kao pasivni objekti muškog pogleda – male gaze (2). S tim u vezi, često su žene prikazane kao mlađe od muških kolega, što ih opet stavlja u submisivan položaj, pogotovo ako imamo na umu strukturu akademske zajednice i njezinu hijerarhiju.

Pojačavanje stereotipa o ženama u STEM nastavlja se i kroz društvene mreže, te djevojčice i djevojke često budu više izložene percepciji uspješnog naučnika kao muškarca, dok se razvije slika žene kao emotivne, nestabilne, osjećajne, one-koja-se-brine-o-drugima i koja zavisi od drugih.

U jednoj studiji je traženo da djeca nacrtaju naučnika – to se zove Draw-a-scientist-test, odnosno DAST  i od oko 4000 djece koja su učestvovala u studiji, samo je 28 djevojčica nacrtalo naučnicu (3). Kao što su na Nauka govori naglasile Sara Vanovac, mlada naučnica koja je na doktorskom na Caltechu i Leah Elson, naučnica i Ig influenserka, reprezentacija žena u STEM je ključna, jer se tako stvaraju primjeri koji će motivirati i inspirirati djevojčice za ove karijere.

No, stereotipi ne nastaju iz ničega. Ovi spomenuti stereotipi su posljedica patrijarhata kojem prosto godi da žena bude bespomoćna ili jednodimenzionalna.

U stvarnom životu, žena u akademskoj zajednici ne smije biti lijepa i ne smije ni slučajno biti strastveno biće koje ima seksualne odnose, a istovremeno je pametna. Ona može biti tamo neka „mudrica”, „kliker”, ali ako je je lijepa onda je „spavala s nekim za poziciju”, „previše se sređuje”, „hoće da privuče pažnju”… Ukratko, žena u nauci treba da je neprivačna, a produktivna i pametna, ali ne previše, ona treba da je dobar radnik, ali uglavnom ne karizmatična intelektualka koja će voditi vlastiti laboratorij. Treba biti mali zupčanik, jedno malo poluprovodničko kolo u sistemu.

Ovi pritisci jačaju stereotipe da nisi dovoljno pametna i sposobna da budeš naučnica ako imaš interesovanja poput istorije mode, ako te zanima njega, kreme. Sve to zaboga oduzima vrijeme i energiju od korisnog rada. Recimo, meni je spočitano kako ne trebam imati lake teme o ljepoti i njezi na ovom websiteu, jer je to previše ženskasto i nedovoljno nauka.

Ona ne može biti chic, elegantna, njegovana jer joj to oduzima vrijeme od produktivnog rada. Privlačne naučnice su izložene bullyingu od strane kako javnosti, ako djeluju na društvenim mrežama, do bullyinga kolega („zašto se šminkaš”, „nije potrebno da se tako oblačiš i sređuješ, šta će ti to”, „šta će ti nokti, skrati ih, nemoj ih lakirati u crveno, napadno je”, „nemoj nositi štikle, odudaraš”). Ukratko, nikad dovoljno dobre, uvijek na meti.

Na društvenim mrežama ljudi se osjećaju slobodnim da žene u nauci kritikuju iz bilo kojeg razloga. Naravno, ovaj online kuraž je sveprisutan i ako ste postavili sebe u ovakav prostor, morate biti spremni na takve situacije. Pa ipak, žene su nešto češće žrtve ovakvog zlostavljanja.

Jedna mlada naučnica mi je priznala kako joj na radnom mjestu i na studiju govore kako se previše sređuje. Ja sam lično doživljavala komentare tipa – „šta ćeš ti u nauci, bolje se bogato udaj, nauka je za ove ružne cure”.

Žene u nauci se ne doživljavaju u punini njihove ličnosti, dakle mogu biti „mudrice”, nečiji intelektualni trofej (trofej osobe ili institucije), ali ne i ženstvene. Žene u akademskoj zajednici se često praktično kastriraju i defeminiziraju, jer ako su lijepe, onda se smatra da nisu dovoljno pametne, vrijedne i još pride predstavljaju distrakciju na radnom mjestu. Ovo je učvršćivanje mita o tome kako je samo (muškarcima) neatraktivna žena vrijedna žena, jer ona „mora” da kompenzira „fizičke nedostatke” svojom marljivošću i brigom za zajednicu (instituciju).

Često žene u akademskoj zajednici postaju „buddy”, ono što se danas zove pick me girl, jer u želji za odobrenjem i prihvatanjem od muških kolega, one postaju jarani, haverice, koje se tako i izražavaju. One dopuštaju šale na svoj račun i šale se na račun drugih (posebno drugih žena), umjesto da zahtijevaju da ih neko tretira kao dame. Najgori oblik ovog ponašanja svakako je internalizirana mizoginija u kojoj žene iskazuju nepoštovanje i mržnju prema drugim ženama, a naročito prema mlađim kolegicama i studenticama, kao i učenicama u školama. Prakticiranja verbalnih zlostavljanja, manipulacija, pasivne agresije, tračanja i drugih oblika hostilnog ponašanja prema ženama od žena nisu rijetkost. Ovakvo ponašanje – i negiranje vlastite ženstvenosti kao odbrambeni mehanizam u zajednici kojom ili dominiraju muškarci ili su muškarci na pozicijama odlučivanja (u ex-Yu državama ima zaista dosta žena u STEM-u, pogledajte UNESCO statistiku ovdje, ali su uglavnom muškarci ti koji donose odluke), nekad se očituje i u zloupotrebi alkohola i cigareta, jer to izgleda „frajerski”.

Pick me girl

Ovdje bih se osvrnula i na upotrebu pojma „pick me girl” koji također može biti oblik mizoginije. Ovaj pojam može biti uvredljiv ako se koristi za omalovažavanje nekoga ko jednostavno ima drugačije interese ili preferencije, pa je važno biti oprezan kada i kako ga upotrebljavamo. Pick me girl je izraz koji se koristi u pop-kulturi i na društvenim mrežama za opisivanje žene ili djevojke koja se trudi da pridobije pažnju, odobravanje ili naklonost muškaraca tako što se ograđuje od drugih žena ili pokušava da se predstavi kao „drugačija” od tipičnih ženskih stereotipa.

Najčešće se povezuje s ponašanjima ili izjavama koje impliciraju da je ona „posebnija” ili „bolja” od drugih žena zbog toga što se ne uklapa u uobičajene društvene norme vezane za žene. Na primer: „Ja se bolje slažem s muškarcima, žene su previše dramatične.” Ovo uključuje i namjerno omalovažavanje interesa koji su popularni među ženama, poput šminkanja, mode ili romantičnih filmova, kako bi se istakla kao „jednostavna” ili „kul”. Recimo, meni je jedna žena, u namjeri da me uvrijedi, rekla „ti čitaš ženske časopise!”. Kul postaje ulični žargon, koji muškarci koriste jedan prema drugom, ali pripada potpuno jednom drugom registru komunikacije.

Pick me girl ponašanje se često kritikuje jer implicitno podržava stereotipe o ženama i doprinosi njihovom međusobnom razdvajanju, umjesto osnaživanju. Žena koja ima karijeru, naročito u STEM, ne valja ako je odabrala da ima djecu, jer je tako manje produktivna i trudnoća i odgoj djeteta je usporavaju u akademskom napredovanju, a ne valja ni ako nema dijete, jer onda se nije „ostvarila” kao žena. Šta god da uradi, koju god životnu odluku da donese, žena je na udaru i ne može naći mir.

Da li je intelektualkama dozvoljeno da budu – žene?

Ženi koja se bavi intelektualnim radom, pogotovo ako je u STEM, ali i u humanističkim naukama, kao da nije dozvoljeno da bude žena – da bude i intelektualac, ali i senzualna, tjelesna osoba, koja ima svoju seksualnost, koja možda želi postati majka, koja želi imati ljubavnu vezu, partnera, brak, koja ima emocije ili da bude elegantna. Ona tu može egzistirati samo kao bestjelesno, hipotetičko i aseksualno biće, stvor, funkcija. Ona treba da je femcel, ženski pandan incela.

To je neka vrsta zaštitnog ogrtača žena u STEM oblasti, odbrana od seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja i ucjene u akademskoj zajednici, koja prosto vrvi takvim događajima, jer se radi o izrazito hijerarhiziranoj zajednici u kojoj su često na vrhu muškarci, te žene, pogotovo mlade naučnice, nalaze se u njihovoj milosti i nemilosti.

Ovo je druga strana objektivizacije žena – dok se manekenke, glumice, pjevačice objektiviziraju po aršinima tjelesne privlačnosti i ukalupljuju se te okvire, te im se ne da prostora da budu i načitane i pametne, dotle se žene u STEM ukalupljuju u sliku pametne, ali osobe bez naročite fizičke privlačnosti. Ako si privlačna – ne trebaš se baviti naukom, to ti područje nije dozvoljeno. Radi se o stavljanju žena u foldere, radi lakšeg upravljanja njima.

Muškarci i pametne, obrazovane žene: defemenizacija

Ovdje treba dodati i problem koji muškarci imaju sa pametnim i obrazovanim ženama – ne mogu ih prihvatiti kao cjelokupne ličnosti, nego ih raskupusavaju, dekonstruišu i smanjuju na nivo sa kojima se oni mogu nositi. Samoprozvani sapioseksualci žele pametnu ženu kao trofej u društvu, ali ne uvažavaju da ona ima i druge slojeve ličnosti – potrebu za iskazivanjem emocija, pažnjom, brigom, seksualnim odnosom. Oni bi sa takvom ženom da razgovaraju, u suštini mansplejnuju (eng. mansplaining). Njima takva žena treba kao slušalac, a ne kao sagovornik.

Njima ne treba mišljenje i argumentacija od takve žene. Istovremeno je defeminiziraju, odnosno, razženstvenjuju jer biće da je ženstvenost ono čega se muškarci najviše boje. Ona je samo tu da bude simpatična „mudrica”, da njegova okolina može reći kako je on pametan jer bira pametne žene u svoje društvo, odnosno kreira se atmosfera laskanja muškarcu – a ne pohvala ženi. Žene bi ovakvo ponašanje trebale shvatiti kao vid zlostavljanja, zapostavljanja i neuvažavanje njihove ličnosti. Sve su ovo ne tako opipljivi oblici diskriminacije žena koje je potrebno osvijestiti, kako kod žena, tako i kod muškaraca.

Borba za priznavanje sveukupnosti ženskog bića i time uvažavanje različitih duhovnih, intelektualnih, emotivnih i tjelesnih potreba žena u akademskoj zajednici tek počinje. Jasno je da svako od nas neki dio svoje ličnosti (pogotovo emotivni i tjelesni) mora suspregnuti u profesionalnom okruženju, ali nivo koji to moraju žene je daleko veći nego što muškarci to moraju.

Mi smo žive, imamo intelekt, dušu i tijelo. I želimo biti ispunjene i da su sve naše potrebe uvažene i namirene, imamo svoje potrebe. Nismo samo funkcije koje nam neko želi dati.

Ovo nije priča o tome kako naučnice trebaju biti ženstvene i da moraju da se šminkaju i lakiraju nokte – ovo je priča da možete i trebate raditi sa sobom šta želite, da ne trebate da smanjujete svoju ženstvenost zbog nekoga ili nečega, ili da budete nasilu nešto što niste, u čemu se ne osjećate dobro. Ako ste vi zaista osoba koja želi nositi ravnu obuću, ne šminkati se – onda budite to, i ne dajte da vam neko govori kako se trebate sređivati. Muškarci  su pod daleko manjim pritiskom nego žene.

I da – ovo se odnosi na sve žene, bez obzira da li su u STEM ili ne. Ne pristajte da budete bilo kakve uloge i funkcije, ukalupljene nametnute ličnosti i ne smanjujte se radi ničega, ne zapostavljajte dijelove sebe radi nekoga ili nečega. Tražite da vas se prihvata kao cjelokupnu ličnost.

Jeder nach seinen Fähigkeiten, jedem nach seinen Bedürfnissen/Od svakoga u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama, Karl Marx

Reference:

1. Flicker, Eva (2003). “Between Brains and Breasts – Women Scientists in Fiction Film: On the Marginalization and Sexualization of Scientific Competence”. Public Understanding of Science. 12 (3): 307–318. doi:10.1177/0963662503123009. S2CID 144853485.
2. Mulvey, Laura. “Visual Pleasure and Narrative Cinema.” Film Theory and Criticism : Introductory Readings. Eds. Leo Braudy and Marshall Cohen. New York: Oxford UP, 1999: 833–44.
3. Steinke, Jocelyn; Lapinski, Maria Knight; Crocker, Nikki; Zietsman-Thomas, Aletta; Williams, Yaschica; Evergreen, Stephanie Higdon; Kuchibhotla, Sarvani (2007). “Assessing Media Influences on Middle School-Aged Children’s Perceptions of Women in Science Using the Draw-A-Scientist Test (DAST)”. Science Communication. 29: 35–64. doi:10.1177/1075547007306508

Napomena: naslovna ilustracija je kreirana uz pomoć alata GAI.

The post Da li naučnica smije biti lijepa i biti išta više od „mudrice”? appeared first on Nauka govori.