„Blum: Gospodari svoje budućnosti”: film Jasmile Žbanić vrijedan gledanja i suza

Premijera filma „Blum: Gospodari svoje budućnosti” Jasmile Žbanić u Sarajevu izazvala poseban emotivni naboj u Bosanskom kulturnom centru, gdje su gledaoci do zadnjeg mjesta popunili dvoranu. Ovaj film oživljava život i viziju Emerika Bluma, legendarnog osnivača Energoinvesta, koji je svojim inovacijama i odvažnim potezima oblikovao industrijsku budućnost Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. S posebnom toplinom i aplauzom su na kraju premijere dočekani bivši radnici Energoinvesta, prisutni kao gosti, koji su i sami sudjelovali u stvaranju Blumove ostavštine i govorili u filmu. Nakon premijere, film je dostupan u kinu Meeting point u Sarajevu, a film će se prikazivati i u drugim bh. gradovima, a vjerujem i u inostranstvu.

Dakle zašto pisati utiske s premijere jednog filma na websiteu o nauci i tehnologiji? Ne zaboravimo da je Nauka govori medij koji ne pokriva samo prirodne bazične nauke – fiziku, hemiju i biologiju, nego i cijelo tzv. STEAM područje, a naročito se bavi utjecajem nauke i tehnologije na ljude te odnosom nauke, tehnologije i politike i komuniciranjem nauke, tehnologije, inženjerstva, matematike i humanističkih nauka ljudima, na demokratski način. Ovaj film će se trebati pamtiti kao jedno od esencijalnih djela komuniciranja nauke i tehnologije u regionu država nastalih raspadom Jugoslavije. Također, ovaj film bi trebali pogledati i oni koji nemaju veze s bivšom Jugoslavijom i ne dijele kolektivno sjećanje na jugoslovenski tip socijalizma i mehanizam radničkog samoupravljanja, jer postoje lekcije koje bi se, u ovoj trenutnoj konstelaciji najgrubljeg, najbezočnijeg neoliberalnog kapitalizma u kojem je profit prije ljudi i prije prirodnih resursa, trebale naučiti. I možda neka iskustva primijeniti u izgradnji humanijeg svijeta koji nije eksploatatorska, postkolonijana antiutopija.

Također, ovo pišem kao neko kome je majka radila u Obrazovnom centru Energoinvesta, a otac radio u tvornici – željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni, koja je od 1972. dio Blumovog Energoinvesta i na čijem je zemljištu napravljena ona velika upravna zgrada Energoinvesta, pored njemačkih bunkera. Taj isti Vaso Miskin Crni, u kojem je moj otac prvo radio kao obični radnik, dao je mogućnost tom običnom radniku da se školuje, i na kraju završi fakultet i to sociologiju, te da postane urednik radničkog lista. Također pišem i iz perspektive unuke inženjera Dragoslava Mirkovića, koji je osnovao i projektovao tvornice Jelšingrad i jedan od fabričkih dimnjaka Željezare Zenica, bio direktor izgradnje Željezare Ilijaš te bio osnivač i prvi dekan Mašinskog fakulteta u Sarajevu i jedan od prorektora Univerziteta u Sarajevu. Na sve nas je postojanje Energoinvesta i čovjeka kao što je Blum imalo i direktan i indirektan utjecaj. Djed je, inače, predavao Linearno programiranje i Organizaciju rada, upravo to isto samoupravljanje koje je bilo prisutno ne samo u Energoinvestu nego i u drugim preduzećima u SFRJ.

Emerik Blum, naučnik, industrijalac i bivši gradonačelnik Sarajeva (u periodu 1980-1983), ostavio je trajan pečat u Bosni i Hercegovini, ali i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Kao osnivač i prvi direktor Energoinvesta, Blum je transformisao mali biro u jednu od najuspješnijih kompanija u bivšoj Jugoslaviji, vodeći Bosnu i Hercegovinu ka prosperitetu. Osim što je bio izuzetan inženjer i poslovni lider, Blum se istakao kao antifašista, preživjeli logoraš i nosilac francuske titule „Vitez Legije časti”.

Blum je rođen 1911. godine u Sarajevu, školovanje je nastavio u Češkoj, gde je diplomirao elektrotehniku na Tehničkom fakultetu u Pragu, a zatim se vratio u rodni grad. Nedugo nakon povratka, 1941. godine, uhapšen je i poslat u logor Jasenovac, gde je kao inženjer održavao električnu centralu.

Rediteljica Jasmila Žbanić je izrazila želju da film dopre do mladih, jer smatra da Blumova priča o prošlosti nudi i važnu lekciju za budućnost.

„Film je završen i voljela bih da ga što više ljudi pogleda, a posebno mladih ljudi zato što mislim da, iako govori o prošlosti, životu Emerika Bluma, njegovih saradnika, Energoinvestu i drugačijem sistemu, on je najviše usmjeren na to da vidimo kako osmisliti budućnosti, referirajući se na Bluma“, kazala je redateljica Jasmila Žbanić nakon projekcije.

Emerik Blum

Priča o Blumu, istinskom vizionaru, inženjeru, naučniku i antifašisti, dotiče nas svojom dubinom, jer je riječ o čovjeku koji je preživio strahote ustaškog logora Jasenovac i usmjerio svoj život u stvaranje boljeg svijeta za druge. Film koristi arhivske materijale i intervjue s njegovim nekadašnjim saradnicima, pokazujući kako je Blum ulagao ne samo u tehnologiju nego i u ljude – vjerujući da je njihova dobrobit temelj napretka. U jednoj sekvenci filma prikazan je i arhivski materijal intervjua s Blumom u Jasenovcu, gdje se prisjeća kako je gledao ustaške monstruozne zločine, pogotovo one nad djecom. On nikada nije saznao gdje su mu kosti rodbine. No, proživjeti nešto takvo, i ipak dati šansu ljudima čini Bluma boljim od toliko mnogo drugih.

Ovdje treba podsjetiti i na dokumentarac Federalne televizije o Blumu, u kojem se javljuju neke od osoba, koje su intervjuisane i u filmu Jasmile Žbanić. Ipak, Jasmilin film nekako bolje povezuje taj momenat objašnjavanja razlike u jugoslovenskom socijalizmu-komunizmu u odnosu na onaj sovjetski  i hvata taj momenat nostalgije.

I da, plakala sam više puta u toku projekcije, za vremenom kada smo bili socijalno sigurni, možda ne baš bogati i jeste, bilo je i onda mnogo problema i korupcije u komunističkom vrhu, ali taj gigantski uspjeh da jedna jugoslovenska firma iz Bosne i Hercegovine izvozi po bijelom svijetu i dobije tendere u SAD, Indoneziji, Indiji i gradi, gradi dalekovode, separatore pare za nuklearne centrale, vagone i trista čuda, vrijedan je da se pokloni i zaplače. Poslije, kada smo razmijenili utiske, shvatila sam da je barem pola sale BKC-a plakalo. Publika je imala kolektivnu katarzu, ono što su antički Grci iz godine u godinu proživljavali u ritualnom gledanju tragedije o Edipu. Kudos za Jasmilu Žbanić!

Dakle, plakali smo kolektivno za vremenom naučne i tehnološke pismenosti, eri kada je tehnologija data narodu, u industrijskom gigantu koji je perspektivne mlade ljude slao u Francusku na školovanje, davao stipendije i gradio, što je ovaj film itekako dotakao. U jednom trenutku, Energoinvest je imao 2400 stipendista. Može li to Energoinvest danas? Pa ne bi mogli naći toliko studenata ukupno da se prijavi.

Ipak, najveće dostignuće Energoinvesta i drugih velikih jugoslovenskih kompanija te uopšte jugoslovenskog socijalizma i samoupravljanja bilo je to što ste se mogli izvući iz svoje društvene klase, otškolovati se i prevazići svoje roditelje, koji su vjerovatno bili nepismeni i na selu. Ako se dobro sjećam, nakon Drugog svjetskog rata, preko 80% žena u BiH  je bilo nepismeno, a preko 40% stanovnika ukupno u Jugoslaviji je bilo nepismeno po završetku rata. I to je trebalo graditi zemlju. Klasna nejednakost dovodi i do nejednakosti u obrazovanju raslojavanja, i konačno odmazde onih potlačenih koji jednu zemlju ne doživljavaju kao svoju.

Uzbudljivo je vidjeti kako je ova priča, ispunjena Blumovim hrabrim koracima i njegovom neiscrpnom željom za inovacijom, prepoznata kao nešto što nadilazi historiju – ona postaje inspiracija za generacije koje dolaze. Jakob Finci, jedan od intervjuisanih saradnika Bluma, osvrnuo se na jugoslovenski socijalizam, nazvavši ga ružičastim. Dakle, ne onoliko crvenim kao sovjetski, odnosno komunizam Varšavskog pakta – Istočnog Bloka, nego ponešto liberalnijim, gdje ste čak mogli imati i neku privatnu svojinu. Pri tome, Emerik Blum je bio još liberalniji, što je izazvalo negodovanja sa vrha komunističke partije, da Blum maltene  kvari komunizam. No, Blum je tražio da ga primi Tito, o čemu su razgovarali, ne zna se, ali nakon toga je rasformirana komisija koja propituje Blumov rad. Blum  je bio previše industrijalac za njihov ukus, a američki Newsweek ga je čak proglasio crvenim kapitalistom.

No, treba razumjeti činjenicu da samoupravljanje nudi koncept u kojem država nije vlasnik proizvodnih sredstava, kao što bi to bilo u pravom, zadrtom komunizmu Istočnog bloka, nego su to radnici. Stoga su radnici i dobijali stanove od preduzeća. Zanimljivo je da je Blumova plata, kako je naglašeno u filmu, bila samo četiri puta veća od plate sekretarice. I zanimljivo je bilo da se u Energoinvestu nisu mogle voziti neke marke automobila – koje, saznaćete ako pogledate film.

Još jedna od činjenica koje smo saznali u filmu, ali neću previše otkriti drugih stvari da ne spojlam, jeste to da je Blum uzeo kredit od nekih 25 miliona (mislim da su pitanju dolari) i rekao da se 3 miliona odvoje i upotrijebe za opremanje Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Znanje je skupo i u njega treba ulagati.

Istovremeno, programeri i programerke, inženjeri i inženjerke Energoinvesta uvodili su kompjutere, pravili svoje kompjutere i kreirali kasnih osamdesetih vlastiti email za komuniciranje među radnicima, pogotovo za komunikaciju oko tendera. Postojao je poseban odjel posvećen praćenju tendera u svijetu na koje se Energoinvest prijavljivao da bude izvođač. I dosta su ih dobijali. A bili su maheri za dalekovode i odabir plakata za ovaj film je apsolutno genijalan, Emerik Blum u gotovo apstraktnom okruženju podnožja dalekovoda.

Energoinvest je pod Blumovim vođstvom imao 11 instituta. Ostatke Mjerne stanice za ispitivanje materijala možete vidjeti na Nedžarićima u Sarajevu. I ne nalaze se ostaci Energoinvesta samo po okolini Sarajeva… Od malog biroa do ogromne jugoslovenske kompanije koja je tolike ljude i prodice hranila i školovala. A, kažu Blumu se moglo prići i nije bio nedodirljiv. I tražio je mišljenje mlađih ljudi, koji su na inženjerskom i menadžerskom nivou bili ispod njega. U filmu se javlja i njegov vozač, koji svjedoči kako ga Blum nije gledao s visine.

Film spominje i nešto što ponekad zaboravimo – koliko su Blum i Energoinvest učestvovali i u kulturnoj nadogradnji svojih radnika te kulturnom životu grada, kroz Steleks, udruženje studenata Elektrotehničkog fakulteta i Collegium Artisticum. Blum je, zajedno sa Oskarom Danonom, Mešom Selimovićem, Ismetom Mujezinovićem i Vojom Dimitrijevićem bio pokretač Collegium Artisticuma. Tehnika narodu! Kultura narodu!

Energoinvest, da nije devastiran i da nisu od njega ostali samo minimalni dijelovi, danas se mogao baviti tehnologijom zelene tranzicije i digitalne transformacije te umjetne inteligencije. No, to se neće desiti u oligarhijama sklonim korupciji u kojima je bitno samo da se uzme novac za sebe i svoje bliske saradnike. ne postoji dostojna zamjena za Energoinvest. U jednom trenutku, inženjerka elektrotehnike i softverska sturčnjakinja Amila Omersoftić, koja je u zlatnoj eri radila u Energoinvestu, kaže nešto brutalno, što je publika u sali ispratila dugačkim i glasnim aplauzom slaganja – da se Blumu nikako ne bi svidjelo to da se prostorije upravne zgrade Energoinvesta danas, umjesto za planiranje i inženjerstvo, koriste tek za iznamljivanje prostorija establišmentu, parlamentu Vlade Federacije. Uz moje dužno poštovanje nizu parlamentaraca koji se bore za jako važne zakone – ali Energoinvest se trebao bolje iskoristiti. Dakle, nekadašnji radnički gigant danas jedan dio sredstava dobija od iznajmljivanja prostora, kao buržozija. Ovo je degradacija i tragedija, jednako kao to da su postrojenja Energoinvesta u Srebrenici, također prikazana u filmu bila svjedoci još jednog genocida.

U filmu se pojavljuje i istraživačica Branislava Peruničić, jedna zaista velika inženjerka koju treba poštovati. I da. vidimo da su ženama u Energoinvestu pružane šanse za napredovanje i specijalizacije. Ono što također vidimo je, međutim, da u stablišmentu Jugoslavije i nije bilo baš puno žena na političkim funkcijama. Malo ćemo se žena prisjetiti, osim „čelične jugoslovenske lady” Milke Planinc.

No, jedna od stvari o kojoj film govori, i opet ću probati bez spojlanja za one koji nisu odgledali film, jeste Blumovo shvatanje da je konglomeratu Energoinvest potrebna reorganizacija da bi proizvodnja bila efikasnija i da bi se napravile uštede. Za to on angažuje ni manje ni više nego američku kompaniju McKinsey i povuci-potegni, Amerikanci su naravno bili šokirani samoupravljanjem, ali su i uvidjeli gdje Energoinvest gubi efikasnost i novac, dio reorganizacije je napravljen.

Nažalost, film se nije bavio periodom kada je Blum bio gradonačelnik Sarajeva, ali je prošao kroz Olimpijadu. Blum je, naime pripremio Sarajevo za Zimske olimpijske igre 1984. On je bio jedini koji je to mogao.

I da – velike pohvale na dijelovima u kojima govori Blumova unuka, gdje ga vidimo i kao porodičnog čovjeka, djeda, u nekoliko vrlo emotivnih sekundi istine sjećanja.

Nažalost, nakon te Olimpijade slijedi opadanje, nakon čega se dogodio 14. Kongres Saveza komunista, nakon čega su mnogi komunisti odlučili da postanu populistički desničari. Opadanje je djelimično, ali samo djelimično bilo i zbog toga što su ljudi osiromašili, pogotovo u BiH, jer investicije nakon Olimpijade su se sporo vraćale, odnosno, nisu bile prepoznate (recimo izgradnja Olimpijskog sela u koje će se poslije useliti porodice i slično). Sama Olimpijada i nije bila toliko zlatna i divna kao što se priča – recimo, niste mogli naći za dijete čokoladu u gradu, tako da su čokolade bukvalno bile švercane sa igrališta. Ali, sve se trpilo zarad jednog divnog događaja, duha grada i duha ZOI.

Inflacija, čekovi bez pokrića, sve je to na kraju dovelo ljude da okrenu leđa Markovićevim reformama, dugom i teškom putu, nimalo prijatnom, i podrže jednostavne, brze populističke mjere nacionalističkih desničarskih partija na prvim izborima u Jugoslaviji, u različitim republikama. Stambolićeva linija u Srbiji gubi, dolazi populista Milošević, Hrvatska reakcija je Tuđman, Slovenci napuštaju zajedničku državu, a u Bosni na vlast također dolaze predstavnici populista. Gdje smo pogriješili? Kako je sve otišlo kvragu? Odabrali smo populizam umjesto težeg puta. Jugoslavija nije uspjela proći reorganizaciju kakvu je Blum napravio s Energoinvestom i ove oligarhije koje vidimo, ovaj talog korupcije i neuspješnog upravljanja državama je posljedica toga. Ček, zvuči vam poznato?

Richard Bondi, koproducent filma, iz kompanije Google, istakao je nakon premijere sličnost između Blumove brige za radnike i korporativne kulture velikih kompanija poput Googlea, naglašavajući da je Blum zaista bio pionir u stvaranju korporativne autonomije i poštovanja.

„Briga o radnicima mi se učinila sličnom onome što se dešavalo u Googleu. Osnivači Googla su inženjerima, svojim zaposlenicima dali nevjerovatnu autonomiju, kulturu u kojoj imate osjećaj da vrijedite puno više od onoga što piše na platnom spisku. Tvrdili su da je to prvi put u ovom univerzumu da se pojavljuje jedna takva kompanija. To je zato što nisu znali za Emerika Bluma“.

No kako je Žbanić priznala, mnogo o nama govori to što ekipa filma nije mogla naći snimke Blumove sahrane…

Film „Blum: Gospodari svoje budućnosti” ostavlja snažan utisak, podsjećajući nas da se veličina jednog društva očituje u vizionarima poput Emerika Bluma, čije su vrijednosti i djela živuće svjetlo i temelj za promišljanje o tome kako graditi budućnost. Još jednom, hvala Jasmili Žbanić, produkciji Deblokada i filmskoj ekipi za ovaj poklon.