Stilovi učenja: da li postoje?

Danas se dosta insistira da postoje stilovi učenja odnosno na tome kako učenje i podučavanje treba personalizirati, prilagoditi individualnim potrebama. Međutim, na taj način oni koji se podučavaju ne stiču niti isto znanje niti dijele iste vrijednosti. Da li je insistiranje na stilovima učenja čvrsta nauka ili se više radi o pseudonauci?

Sitlovi učenja: O zecu

U diskursu o obrazovanju i radu nastavnika, vrlo često ćemo se susresti s valovima nezadovoljnih roditelja koji smatraju da njihovo dijete nema priliku ravnopravno pratiti nastavni proces, ponajviše zato što metodika dotičnog nastavnika nije komplementarna optimalnom načinu na koji njihovo dijete usvaja znanje. Tvrdnja generalno brani stav da nastavnik u svom radu praktikuje određene načine prenošenja znanja te da se ti načini lakše poklapaju s načinom na koji neka djeca uče, dok djeca drugačijih afiniteta ne sudjeluju jednako u procesu učenja.

Ideja o postojanju različitih stilova učenja svoje korijene vuče od Aristotela, ali u praktičnom smislu tek postaje popularna sredinom sedamdesetih godina, dok na Balkanu tek postaje dio dominantnog obrazovnog narativa oko 2010. godine, gdje se i zadržala do današnjeg dana.

Suština ovog načina razmišljanja je bazirana na uvjerenju da različita djeca imaju različite stilove učenja koji optimiziraju njihovu mogućnost usvajanja znanja i vještina, kao i da zanemarivanje ove razlike dovodi u značajnom opadanju njihovih sposobnosti. Postoji više modela koji nastoje opisati ove razlike, Coffield i saradnici identificiraju više od 70 različitih šema, s naznakom da spisak nije iscrpan.

Vjerovatno najpoznatiji je Flemingov VARK model, koji diferencira četiri stila i ostavlja mogućnost da se kroz peti objedine neki ili svi stilovi:

1. Vizualni – Djeca optimalno uče kroz gledanje
2. Auditorni –  Djeca optimalno uče kroz slušanje
3. Čitački –  Djeca optimalno uče kroz čitanje i pisanje
4. Taktilni –  Djeca optimalno uče kroz kretanje
5. Multimodalni – Kombinacija 2 ili više gore navedena stila

Ovi stilovi pomažu u izgradnji narativa koji dijete stavlja u prvi plan i koji apeluje na nastavnike da prošire svoj metodički arsenal u svrhu općeg poboljšanja nastavnog procesa. Koncepcija stilova učenja je postala krucijalni oslonac obrazovne reforme, kako se nalazi u kurikulumima i strategijama širom Bosne i Hercegovine.

Ova filozofija nudi prijeko potrebnu promjenu paradigme obrazovanja koja služi sveobuhvatnom poboljšanju kvalitete nastave…ili ne baš?

O grmu

Kratka edukacijska dedukcija:
Dobra nauka=>Kvalitetno znanje=>Dobra obrazovna filozofija=>Dobri obrazovni ciljevi=>Dobra metodika=>Kvalitetni ishodi učenja

Pošto smo 2019. pokazali koliko su nam (ne)kvalitetni ishodi učenja, jasno nam je da se greška nalazi u nekom od koraka iza. Dosadašnji zaključak donosilaca odluka u brojnim ministarstvima obrazovanja u Bosni i Hercegovini bio je da krivca traže u obrazovnim ciljevima i metodici, pod jasnom pretpostavkom da je naučni temelj naše obrazovne filozofije, koja je velikim dijelom oblikovana idejom stilova učenja, solidni i kvalitetni temelj s kojeg treba graditi dalje. Međutim, vrijedi revidirati naučni cement od kojeg je sačinjen naš obrazovni temelj.

Pashler i saradnici u svojoj analizi stilova učenja ističu ono što kognitivna psihologija i nauka o obrazovanju nečujno ističu već godinama: da stilovi učenja, poput Jungovih tipova ličnosti, dolaze iz psihološke estetike prije nego iz metodologije, te da ne postoji značajan naučni dokaz za postojanje stilova učenja. 

Kvazinaučni radovi koji propagiraju postojanje ovih grananja u načinima na koje djeca uče rijetko kada uključuju kvalitetne i rigorozne eksperimente, iako stvaranje kvalitetnih uslova za istraživanje na suštinskom nivou nije teško.

Istraživačka problematika koja je najočiglednija iz ovih “istraživanja” jeste činjenica da u većini njih ne postoje dokazi da različite metode učenja različitim tipovima učenika optimiziraju performanse.

U slučaju u kojem recimo vizualno učenje maksimizira performanse vizualnih tipova učenika, dok taktično optimizira performanse taktilnih tipova učenika, grafikoni bi trebali pratiti sljedeći obrazac:

Dakle, iz ovoga bismo mogli očitati da Metod 1 optimizira rezultate jednom stilu, dok Metod 2 optimizira rezultate drugom stilu i vice versa.

Međutim, ono što se iz suštinskih rezultata većine ovih istraživanja može učitati jeste da određeni stilovi učenja postižu statistički značajno bolje/gore/jednake rezultate neovisno o metodi učenja, pa im grafici izgledaju ovako:

Problematika ovih istraživanja mimoišla je i mnoge recenzente udžbenika iz psihologije, koji još uvijek o stilovima učenja pričaju kao o ustanovljenoj i legitimnoj psihološkoj istini, radije nego o edukacijskom horoskopu.

Dok akademska zajednica i struka u velikom broju odbacuje ideju formiranja ovakvih kognitivnih kategorija, vrijedi postaviti pitanje kako i zašto je ovaj pravac razmišljanja postao tako popularan i kakvom narativu on zapravo služi?

Na našu sreću, tu gdje tipovi lažu, brojke kriju istinu…

O lovcu

Otkrijte puni potencijal svojih učenika kroz razumijevanje njihovih jedinstvenih stilova učenja! Naši testovi stilova učenja omogućit će vam da prilagodite svoj način predavanja kako bi odgovarao vizualnim, auditivnim ili kinestetičkim učenicima. Uz jasne i jednostavne rezultate, moći ćete dizajnirati lekcije koje bolje angažiraju vaše učenike, poboljšavaju razumijevanje i podižu uspjeh:

A da biste radili testove ipak…

Poboljšajte kvalitet svog predavanja i komunikacije sa učenicima kroz naš kurs o stilovima učenja! Ovaj kurs će vam pružiti duboko razumijevanje različitih stilova učenja – vizualni, auditivni, i kinestetički – te kako ih prepoznati kod učenika. Naučit ćete kako prilagoditi svoje metode poučavanja kako bi što bolje odgovarale svakom učeniku, omogućavajući im da lakše savladaju gradivo:

Mislim da je čitatelju jasan obrazac ovih proizvoda…

Klasične pedagoške škole i metodike postepeno mijenjaju neoliberalni obrazovni pokreti koji u individualizaciji obrazovnog sistema vide eksponencijalni rast tržišta.

Filozofija “Izmisli problem za svako dijete, pa školi prodaj odgovor” se jasno može vidjeti u pristupu ovoj temi, koji, umjesto pozivanja na uvođenje ovih praksi na pedagoškom fakultetu ili u nastavne smjerove ostalih studijskih programa, radije preferira perifernu diskusiju koja preduzećima i trustovima mozgova daje mogućnost da kroz metodološki upitna istraživanja i diskurs kontinuirano kritikuju nastavnike i obrazovne strukture s ciljem prodavanja svojih obrazovnih alata. 

Ovakav diskurs nastavnika stavlja u poziciju ljekara opšte prakse s količinom truda koji se traži od njega da bi se optimizirali ishodi učenja, dok mu prihodi ostaju daleko ispod ljekarske plate. 

Obrazovne reforme će samo biti smislene kada naša obrazovna filozofija bude građena na temeljima naučnog razmišljanja, radije nego jungovskog fantaziranja o kategorizaciji ljudskih bića. Treba biti svjestan da je ovo prvo značajno teže od drugog, ali smo dužni djeci da se prema njihovom razvoju odnosimo s istom pedantnošću s kojom brinemo o njihovom zdravlju.

U tom grmu zapravo leži zec.

Reference:

1. Coffield, F. (2004). Learning styles and pedagogy in post-16 learning: A systematic and critical review. London: Learning and Skills Research Centre.
2. “KURIKULUM ZA RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE” – Bećirović-Karabegović et al. (2021.)
3. Pisa test 2019.
4. Pashler, H., McDaniel, M., Rohrer, D., & Bjork, R. (2008). Learning Styles: Concepts and Evidence. Psychological Science in the Public Interest, 9(3), 105-119. https://doi.org/10.1111/j.1539-6053.2009.01038.x.

The post Stilovi učenja: da li postoje? appeared first on Nauka govori.