COP29 Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama Baku 11-22.11.2024.

Nakon produžetka od nekoliko dana završena je COP29 konferencija o klimatskim promjenama koja je održana u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana. Pred početak konferencije bilo je velikih obećanja, a očekivanja zemalja u razvoju i nerazvijenih su bila optimistična, da bi na kraju bili razočarani. Sve je krenulo u velikom stilu, uz brojne prijedloge, ali su se već drugi dan zasjedanja počele pojavljivati pukotine u tom prvotnom jedinstvu. Jedinstvo se ogledalo u tome da se moramo izboriti sa klimatskim promjenama koje ugrožavaju naš opstanak na planeti. To je sve ujedinilo, ali drugi dan već nakon što je Albanski predsjednik održao oštar i iskren govor, javljaju se pukotine koje će na kraju narasti do velike provalije koja razdvaja visokorazvijene zemlje zapada i juga od srednje razvijenih i nerazvijenih zemalja koje traže svoje mjesto u svjetskom poretku.

Razvijene traže od srednje razvijenih da se brzo prilagođavaju te da ulažu u očuvanje klime i okoliša, ali se one ponašaju potpuno drugačije. One troše najviše prirodnih resursa i fosilnih goriva koji uzrokuju klimatske promjene, ali ne žele ništa poduzeti da to smanje jer propagiraju potrošnju. Zaboravljaju da su svi prirodni resursi na zemlji ograničeni, a ponašaju se kao da je svijet počeo od njih i da se sa njima završava. Kad se analizira njihova potrošnja, samo za njih bi svi ekosustavi na zemlji trebali da proizvode kisik i vodu, ali ni to im ne bi bilo dovoljno jer sve što zemlja proizvede za cijelu godinu neke od razvijenih zemalja potroše za mjesec dana, a ima ih više takvih. Njihov ekološki dug je ogroman, te se namiruje iz srednje razvijenih i nerazvijenih zemalja. S druge strane u srednje razvijenim i nerazvijenim zemljama živi mnogo više stanovnika, ali one ne troše toliko prirodnih resursa.

Kada pokušavaju da traže da se to stanje ujednači, te da se prirodni resursi ravnomjerno troše od strane sviju, na njih se vrši pritisak. Obično su to ekonomski i politički pritisci, vrlo rijetko ponegdje u Africi i vojnim putom. Te dvije skupine zemalja, srednje razvijenih i nerazvijenih zemalja, pak predstavljaju sirovinsku bazu razvijenih zemalja, te njihov pokušaj razvoja nailazi na brojne barijere kod razvijenih zemalja. Tako se i naša zemlja našla u toj skupini, jer od nas zahvaljujući našoj koruptivnoj nekompetentnoj politici zadnjih trideset godina žele da naprave sirovinsku bazu zapadne Europe. Obećavaju nam zlatne rudnike, ali zlato ne ide nama, zlato odlazi od nas a ostaje zagađenje sa kojim se mi sami ne možemo nositi, ostaje bolest i neimaština. Tim obećanjima neki na COP-u nisu nasjeli nego su se pobunili, ali to su male i siromašne zemlje, ipak su digle glas razuma. Da li su što po tom pitanju uradili naši političari i delegacija koja je bila tamo nemamo informacija osim što su imali političke sastanke i slikanja.

Na kraju se nije mogla usvojiti predviđena deklaracija za COP 29, pa je konferencija produžena za par dana da se ujednače stavovi. Razvijene zemlje su na kraju odlučile da daju nešto novaca za srednje razvijene i nerazvijene zemlje, ali da li su te milijarde dovoljne? Moj stav je da nisu, jer se nije riješio problem niti prevazišao jaz između sjevera i juga. Ta izdvojena sredstva su samo mala kap u moru, koja nije u mogućnosti da ugasi većinu požara koje izaziva prekomjerna eksploatacija fosilnih goriva i drugih prirodnih resursa. Tako su se oko deklaracije kojom bi se smanjila uporaba fosilnih goriva bunili najveći proizvođači fosilnih goriva među kojima je bio i domaćin ovog zasjedanja.

Na kraju bih postavio pitanje što je sa šumama, jedinim obnovljivim prirodnim resursom na planeti. One nisu ni spomenute, spominjan je samo razvoj, ali za taj razvoj trebaju samo prirodni resursi, ali o podizanju novih šuma ni riječi. Možda misle da će se od tih odobrenih sredstava podići nove šume koje će nam dati kiseonik i vodu, ja se bojim da neće, jer će ti novci u većini slučajeva završiti u multinacionalnim kompanijama i vratiti se u zemlje iz kojih su poslane kao što je bilo do sada. Jednostavno rečeno, mi vam dajemo novac koji ćemo potrošiti kod nas, a kako vi ne znate trošiti novac, mi ćemo ga potrošiti za vas. Mi to u Bosni i Hercegovini jako dobro znamo, posebno kao što se to radilo tijekom naše obnove, mada su i neki lokalni političari omastili brkove. Razvijene zemlje daju ti novac, ali oni taj novac potroše na svoje ljude koji su to kod nas na fiktivnom poslu koji više izgleda kao odmor.

Nakon puno krupnih riječi i obećanja, a ta su obećanja većinom ludom radovanja i kada nastupi otriježnjenje od svega toga ostaje samo da vidimo što će biti dalje. Ja se lično bojim se neće biti ništa, jer je ovo već 29. COP a stanje je sve gore i gore. Ako se i ponegdje napravio jedan korak naprijed slijedila su ubrzo dva koraka nazad. Svi su tu zaboravili da nas državne granice ne mogu zaštiti od promjene klime, nedostatka čistog zraka i čiste vode. Ako sijeku šume u Africi, to se održava na Ameriku, Europu i Aziji, ako tamo nestane pitke vode i Evropa kao i ostali kontinenti će patiti od nedostatka vode. Zaboravljamo da je ova mala planeta u svemiru jako krhka i ako ne budemo vodili računa o njoj može za nas vrlo brzo postati negostoljubiva.

Ovdje treba naglasiti, da se najveći zagađivači i korisnici prirodnih resursa naše planete u svemu tome drže postrani, a to SAD i Kina. Kako je kraj godine pri kraju, već političari u brojnim razvijenim zemljama iznose procjene rasta bruto nacionalnih dohodaka a i u navedene dvije. Svi oni očekuju dobar rast jer to njih dovodi u poziciju sile, ali što im ta ekonomska i politička moć znači ako će im stanovništvo umirati od žeđi i bolesti u zagađenim gradovima, selima i poljima, bez drveća i šuma sa ranjenom i raskopanom zemljom. Mnogi od njih trljaju ruke zbog toga, a prije svega su tu bankari koji sve to financiraju po visokim kamatama te im se smješe enormne zarade. Ja zbog sveg toga očajavam, jer veličinu tog procentualnog rasta bruto nacionalnih dohodaka u razvijenim zemljama, prati proporcionalno uništenje prirodnih resursa i njihovog smanjenja, ali ne u razvijenim zemljama već u srednje razvijenim i nerazvijenim zemljama, pa i našoj Bosni i Hercegovini. Koliko god da daju novaca za zaštitu prirode i razvoj siromašnih zemlja to je malo spram razaranja koje u tim zemljama prouzrokuje taj projektirani rast nacionalnih dohodaka razvijenih zemalja. To je stvarna slika novog vida kolonijalizma.

The post COP29 Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama Baku 11-22.11.2024. appeared first on Nauka govori.