Melova rupa bez dna

Godine 1997., Art Bell, voditelj popularne radio emisije Coast to Coast AM, koja se bavila neobičnim i neobjašnjivim pojavama, putem faksa dobio je pismo od čovjeka koji se predstavio kao Mel Waters.

U pismu je stojalo sljedeće:

“Dragi Arte,

Pišem ti kako bih zatražio pomoć od tebe ili tvoje ogromne publike koja sluša. Živim u ruralnom istočnom Washingtonu blizu Manastash Ridgea. Na našem imanju se nalazi rupa.

Kao i prethodni vlasnici, i vlasnici prije njih, bacali smo svoje smeće u rupu. Očigledno je rupa tu oduvijek. U početku sam mislio da je to neki drevni bunar.

Rupa je 9 stopa i 9 inča (oko 3 metra) u prečniku. Oko nje je kameni potporni zid, i poklopili smo je čeličnim vratima da spriječimo da neko upadne unutra.

Kao što sam ranije napisao, ljudi “bacaju svoje smeće u bunar decenijama” – namještaj, kućno smeće, uginule krave i građevinske ostatke.

Stvar je u tome što sam primijetio da se rupa nikada nije popunila. Tako da sam postao znatiželjan, zapravo opsjednut i pokušavao sam da izmjerim njenu dubinu.

Ispraznio sam tri ribarska koluta od oko 1500 jardi (1400 metara) monofilamenta pokušavajući odrediti njenu dubinu. Ubrzo sam kupovao konop za pecanje na veliko.

Do sada sam potopio oko 80.000 stopa (24.000 metara) konopa u rupu, a da nisam došao do dna.

Moja supruga radi na lokalnom univerzitetu na odsjeku geologije i nadamo se da ćemo dobiti stručnu naučnu pomoć pri određivanju dubine rupe.

Koliko ja mogu procijeniti, u tome nema ničeg posebno čudnog osim dvije stvari. Psi odbijaju prići na 100 stopa (30 metara) od rupe, a ptice se ne zadržavaju na potpornom zidu ili metalnim vratima.

Još jedna čudna stvar je da nema eha kada vičete u rupu. Zaista, nikada nisam čuo da je nešto udarilo na dno kada se ubaci. Jednom smo bacili stari frižider i nikada nismo čuli da je udario na dno, bez sudara, prskanja ili krckanja.

Nadam se da tvoji slušaoci mogu pomoći sa mogućim objašnjenjima.

Pitam se da li je, na osnovu mojih dosadašnjih mjerenja, ovo možda najdublja rupa na Zemlji.

U potpisu, Mel Waters”

Ubrzo nakon ovog pisma, Art Bell je zamolio Mela da gostuje u njegovom radijskom programu, gdje je Mel publici ispričao ono što će postati jedna od najpoznatijih enigmi 21. vijeka – Melova rupa.

Tokom telefonskog intervjua sa Bellom, Mel je spomenuo da je kupio imanje Manastash prije nekoliko godina i potvrdio da je rupa već bila tu.

Mel je naveo da su svi u okolici, uključujući i komšije, znali za rupu i da su u nju često odlagali smeće. U rupu su bacali predmete poput pokvarenih mašina, smeća, kamenja, pa čak i mtvih životinja.

Mel je ispričao priču o susjedu kojem je uginuo pas. Umjesto da ga zakopa, bacio ga je u rupu.

Nekoliko dana kasnije, lovci su uočili susjedovog psa u savršenom stanju kako šeta šumom.

Melov susjed je tvrdio da pas, iako neozlijeđen, nije reagovao na njegove pozive ili zvižduke i kretao se brzo kao da je nešto tražio.

Bio je siguran da je to njegov pas, jer je prepoznao ogrlicu.

Melova rupa je očigledno bila nešto više od obične rupe.

Njena unutrašnjost je bila potpuno mračna, a dubina nemjerljiva. Mel je pokušao da izmjeri dubinu rupe i kada je u nju bacio teški alat koji je nestao u rupi ikakvog zvuka pada na dno, njegova radoznalost se povećala.

Donio je odluku da sprovede eksperiment…

Mel je pomislio da bi rupa mogla biti ispunjena blatom ili muljem, zbog čega se iz nje nije čuo nikakav zvuk ni odjek. Da bi dalje istražio, zakačio je nekoliko slatkiša “LifeSavers” na sajlu za pecanje i spustio ga u rupu.

Ako bi se slatkiši rastopili, to bi značilo da je prisutna vlaga. Melova sajla završila je na dužini od 460 metara i on ju je namotao. Slatkiši su ostali netaknuti.

Nakon toga, Mel je kupio još sajli i na njih pričvrstio olovni uteg. Postepeno je spuštao sajle u rupu, ali ništa se nije dogodilo. Na kraju kad je shvatio da je rupa progutala više od 24 kilometra sajle, prekinuo je svoje napore.

Izgledalo je kao da rupa nema dno.

Mel se obratio Artu za pomoć u preciznom mjerenju dubine rupe, jer očigledno to nije mogao sam. Art je predložio ideju da pomoću užadi spuste dobrovoljca u rupu, ali Mel je sumnjao u izvodljivost ovog plana.

Rekao je da neobjašnjivi događaji oko rupe mogu predstavljati opasnost za svakoga ko se usudi spustiti u nju.

Iznenađujuće, Mel je priznao da bi rado skočio u rupu, ako bi se suočio sa bolešću opasnom po život. Vjerovao je da jama posjeduje misteriozne sposobnosti koje bi ga vjerovatno mogle izliječiti.

Samo četiri dana nakon njegovog razgovora sa Artom, Mel je poslao još jedan faks. U faksu je spomenuo da se vratio na svoje imanje u Manastashu, dan nakon emitovanja emisije.

Po povratku je otkrio da je put koji je vodio do njegovog imanja kontrolisala vojska, koja mu je zabranila prolazak.

Rekli su mu da se avion srušio na njegovo imanje i da istražuju incident, ali Mel u blizini nije vidio nikakve znakove dima ili olupine aviona.

Umjesto srušenog aviona vidio je ljude u žutim odjelima, vjerovatno zaštitnim, kako hodaju po njegovom zemljištu.

Mel je zatražio da razgovara sa nekim, ali oni su mu zaprijetili rekavši mu da zemljište možda nije njegovo i da bi lako mogli izmisliti dokaze da se na njegovom imanju nalazi laboratorija za proizvodnju droge.

Mel im je rekao da namjerava da se obrati medijima, ali ga je jedan od muškaraca u vojnoj uniformi upozorio da mu niko neće vjerovati.

Mel je spomenuo da su njegovi susjedi podijelili sa njim intrigantan podatak u vezi s rupom. Tvrdili su da su vidjeli crni snop koji izlazi iz rupe, slično svjetlu reflektora koje se proteže u nebo. Naizgled beskrajna tama apsorbovala je okolnu svjetlost.

Art Bell je zamolio Mela da ponovo gostuje u njegovoj emisiji. Raspitivao se o svim novostima u vezi sa vojnom situacijom.

Mel je spomenuo da je primio poruku od svog agenta za nekretnine, sugerišući da neko želi da kupi njegovu imovinu.

Agent mu je rekao da još nije bilo ponude, ali ga je uvjerio da će biti unosna. Mel je spomenuo i razgovor sa starijim čovjekom koji mu je rekao da je rupa nekada bila okružena kamenim stubovima, nalik Stounhendžu.

Da li je ovo značilo da je rupa zapravo starija nego što se ranije vjerovalo?

Jedan od slušalaca iz tog područja je rekao da je 1989. godine i njegov profesor na fakultetu spomenuo veliku rupu bez dna.

Drugi slušalac je iznio informaciju da se Melovo zemljište nalazi pored Centra za obuku Yakima, koji pripada vladi, što objašnjava trenutni vojni angažman.

Slušaoci su upozorili Mela da bude oprezan, jer je to područje bilo poznato po viđenjima NLO-a i čudnim događajima. Zaintrigirala ih je Melova priča i čekali su njegov ponovni poziv u emisiju, nesvjesni da će se vratiti tek tri godine kasnije.

Prošlo je tri godine, a od Mela nije bilo ni traga ni glasa. Ipak, 2002. godine, Art Bell ga je uspio locirati i pozvao ga da još jednom gostuje u emisiji.

Zamolio ga je da ponovo prepriča svoju priču o rupi, kako bi potvrdio svoje sjećanje na detalje.

Mel se sjećao svega. Uz to je još otkrio i nevjerovatnu tajnu – nekoliko ljudi mu je ponudilo 250.000 dolara svakog mjeseca za stalni zakup zemljišta.

Jedini uslov je bio da prihvati novac, da ne spominje jamu i da se preseli negdje drugo. Naravno, Mel je prihvatio novac i preselio se u Australiju.

Kada se Art Bell raspitivao o njegovom odsustvu iz emisije i zašto nije zvao iz Australije, Mel je podijelio uznemirujuću priču.

U decembru 1999. trebao je biti gost u emisiji, ali je bio zauzet pomažući svom nećaku da se preseli u novi stan koji se nalazio u oblasti Olimpije. Nakon što se kamion za selidbu vratio u Takomu, Mel je morao sjesti u autobus za Olimpiju.

U tom trenutku dogodilo se nešto vrlo neobično. Tranzitna uprava zaustavila je njihov autobus zbog svađe koja se dogodila u njemu.

On i drugi putnici su upućeni da se ukrcaju u drugi autobus, a nakon toga se ničega više nije sjećao.

Nakon otprilike 12 dana, Mel se probudio u jednoj prljavoj uličici u San Francisku.

Njegove lične stvari su nestale, a na njegovoj ruci je bila medicinska traka. Dok je bio u besvjesnom stanju, izvađeni su mu svi kutnjaci. Osjećajući se beznadežno, Mel je kontaktirao svog nećaka, koji mu je kupio avionsku kartu da se vrati u Olimpiju.

Ubrzo nakon povratka, Mel je otkrio da ga je tužila njegova bivša supruga, koja je bila pravi vlasnik imanja. Pokrenula je sudski postupak protiv njega zbog kršenja prvobitnog ugovora o zakupu.

Ova kršenja su uključivala neovlaštenu izgradnju podzemnog sistema za gorivo, septičke jame i asfaltirane puteva.

Mel nije sagradio ništa od ovoga, ali je bilo moguće da vlada jeste. Jedan od najzanimljivijih i naizgled nevjerovatnih aspekata Melove priče uključuje kovanicu od deset centi.

Nakon što se probudio u San Franciscu, Mel je primijetio da mu nedostaje i kopča za kaiš. Kopča je bila njegov ručni rad, napravljena od savijene vilice, kamenja i novčića pronađenih na imanju.

Mel je napravio 10 takvih kopči, koristeći 10 Rooseveltovih novčića koje je otkrio u tajanstvenoj crvenoj kineskoj koverti za sreću.

Interesovalo ga je zašto su mu oduzeli kopču, pa je pronašao jednog od ljudi kojima je prodao jedan od kaiša koje je napravio.

Kada je pregledao kovanice na kaišu, shvatio je da jedan od novčića bio iz 1943. godine, iako te godine nije bilo kovanica sa Rooseveltovim portretom.

Osim toga, svaki američki novčić je označem slovom koje pokazuje gdje je napravljen. Ovaj novčić imao je slovo B, iako nijedan grad u istoriji kovanja novca u SAD-u nikada nije započeo tim slovom.

Ovo je Melu bilo prilično neobično, pa je poslao metalni novčić stručnjaku za kovanice. Nakon nekoliko dana, vještak je Melu rekao da mu je novčić oduzelo Ministarstvo financija.

Richard C. Hoagland, poznat po svom radu u hiperdimenzionalnoj fizici i istraživanju vanzemaljaca, sugerisao je da je porijeklo novčića moglo biti iz nekog od paralelnih univerzuma.

Da li je onda moguće da novčići otkriveni u blizini Melove rupe potiču iz drugog paralelnog univerzuma? Ako bi to bio slučaj, da li to sugeriše da rupa služi kao portal u druge dimenzije?

Zbog popularnosti Melove rupe, grupa Indijanaca iz Nevade saznala je za Mela putem radio emisije i email porukom su ga pozvali da ih posjeti.

Htjeli su razgovarati o još jednoj misterioznoj jami koja je postojala od 1800-ih godina, a potiče iz starog baskijskog naselja u tom području.

Baski su mala etnička grupa koja uglavnom živi u usamljenim područjima u Evropi. Ova grupa Baskija bavila se uzgojom ovaca u Nevadi i smatrali su da je zemlja sveta.

I ova rupa, baš kao Melova, bila je široka oko tri metra, ali umjesto kamenog zida oko sebe je imala metalni sa zarezima na vrhu. Metal je bio topao na dodir i nije stvarao zvuk kada bi se udarilo po njemu.

Indijanci su tvrdili da se životinje plaše ove misteriozne rupe, a slično kao i Melova rupa činilo se da nema dno. Pitali su se šta bi se dogodilo, ako bi ubacili neku životinju u rupu.

Zatim su se usaglasili da spuste ovcu u ovu jamu. Ovca se uznemirila kada su je približili rupi i cijelo vrijeme borila se i opirala dok su je spuštali u nju.

Na kraju su seljani onesvijestili ovcu i počeli je spuštati u jamu. Kada su je spustili do pola jame, ovca se osvijestila i ispustila jeziv krik.

Vrištanje je trajalo neko vrijeme, prije nego što je prestalo. Odmah su izvukli ovcu iz rupe, ali Mel je primijetio da je uginula. Razlog smrti ovce, bio je nejasan.

Mel Waters se posljednji put pojavio u Artovoj radijskoj emisiji, 20. decembra 2002. godine, gdje je podijelio još jednu zadivljujuću priču sa slušaocima.

Tvrdio je da su Indijanci koji su živjeli blizini rupe, komunicirali sa nepoznatim stvorenjem.

Ovo stvorenje je tvrdilo da može putovati između različitih svjetova i izdalo je upozorenje čovječanstvu u vezi sa rizicima povezanim sa ove dvije rupe.

Upozorilo je da ako se ova moć iskoristi u vojne svrhe, to bi moglo dovesti do našeg uništenja.

Stvorenje je takođe spomenulo da bića sa drugih planeta čekaju da uništimo sami sebe, kako bi mogla preuzeti našu planetu.

Nakon ovog čudnog i ujedno posljednjeg intervjua, Mel Waters je nestao bez traga, a stvarna lokacija Melove rupe ostala je misterija.